Tridesetak godina dijeli fotografiju kvartovskih pankera iz sredine devedesetih i dvoje mladih pankera koje smo jučer sreli na Trakošćanskoj. Jabuka, Tomislavac i kvartovske klupice nekada su bili mjesta okupljanja generacije čiji tragovi još uvijek žive na ulicama Zagreba.
Jučer smo na Trakošćanskoj naletjeli na prizor koji je nekoga tko je odrastao na Trešnjevki devedesetih mogao na trenutak vratiti tridesetak godina unatrag.
Dvoje mladih pankera, kožne jakne, bedževi, poderane hlače, marte, tetovaže i pas uz nogu. U Zagrebu 2026. godine, u vremenu u kojem su nekada jasno razgraničene supkulture puno manje vidljive na ulicama nego prije tridesetak godina, gotovo neobičan prizor.
A onda smo iz arhive izvukli treću fotografiju.
Na njoj je kvartovska ekipa pankera s Trešnjevke, snimljena sredinom devedesetih.
Tri desetljeća razlike, a jezik kojim se pripadnost jednoj urbanoj supkulturi pokazuje svijetu još uvijek je nevjerojatno lako prepoznati.
Kad si izdaleka znao tko je tko
Devedesetih nije trebalo otvarati nečiji profil na društvenoj mreži kako biste otprilike znali koju glazbu sluša.
Pankeri, metalci, darkeri, skinsi, reperi, Boysi, šminkeri – svaka je ekipa imala svoje kodove. Frizuru, jaknu, čizme, majice bendova, bedževe, način na koji se odijevala i, možda još važnije, mjesta na kojima se okupljala.
Zagreb je imao svoju kartu supkultura, a granice na toj karti nisu bile administrativne.
Za alternativnu zagrebačku scenu jedno od najvažnijih mjesta bila je Jabuka na Jabukovcu. Njezina povijest seže do 1968., a tijekom osamdesetih i devedesetih postala je jedno od ključnih zagrebačkih utočišta pankera, darkera, koraša, rokera i drugih alternativaca. HRT je opisujući povijest kluba naveo upravo da je Jabuka sudjelovala u formiranju identiteta svojih posjetitelja.
U devedesetima je njezina uloga postala još zanimljivija. Kulušić, Lap i SKUC nestajali su sa zagrebačke klupske karte, dok je Jabuka nastavila raditi čak i tijekom ratnih godina. Nakon zatvaranja Lapa 1993. dio njegove publike preselio se upravo tamo, a program Fiju Briju spojio je novi val s domaćim punkom i rockom te privlačio stotine ljudi.
Jabuka je tako bila mnogo više od mjesta na kojem se vikendom popilo pivo. Za dio generacije bila je mjesto na kojem se saznavalo za novu glazbu, upoznavalo ljude, razmjenjivalo kazete, ploče i informacije i, prije svega, pronalazilo svoju ekipu. Ljudi koji su je stvarali i posjećivali kasnije su je opisivali kao svojevrsno utočište za one koji su bili zainteresirani za punk, dark, film, knjige i koncerte.
A prije Jabuke – Tomislavac
Klubovi su, međutim, bili samo polovica priče.
Druga polovica odvijala se vani.
Tomislavac je bio jedno od prepoznatljivih otvorenih okupljališta zagrebačkih mladih i različitih supkultura. Nije trebalo imati novca za ulaznicu niti dogovarati izlazak nekoliko dana unaprijed. Došao si na Tomislavac i velika je vjerojatnost bila da ćeš nekoga pronaći.
And now the end is near
And so I face the final curtain you cunt, I’m not a queer
I’ll state my case, of which I’m certain
I’ve lived a life that’s full and each and every highway
And that, much more than this I did it my wayRegrets, I’ve had a few
But then again, too few to mention
I did, what I have to do
I saw it through with out condemptionI planned each chartered course
Each careful step along the highway
And more, much more than this
I did it my wayThere were times, I’m sure you knew
When there was fuck fuck fuck all else to do
But through it all, when there was doubt
I shot it up or kicked it out I faced the wall and the world
And did it my wayI’ve laughed and been a snake
I’ve had my fill, my share of living
And now, the tears subside I find it all so amusing
To think, I killed a cat and may I say, not in a gay way
Oh no, no not me I did it my way – Sid Vicious
I nisu svi bili ista ekipa.
Istraživač zagrebačkih supkultura Dino Vukušić prisjetio se da je subotom navečer na Tomislavcu znalo biti i oko 300 ljudi: pankeri na jednoj strani, navijači na drugoj, hiphoperi na trećoj, skinsi na četvrtoj. Svatko je imao svoj dio prostora i svoju priču.
Upravo je to možda najveća razlika između tadašnjeg i današnjeg Zagreba.
Supkulture nisu živjele samo u klubovima. Bile su na ulici.
Na Tomislavcu, po parkovima, trgovima i klupicama, ispred klubova, na tramvajskim stanicama i po kvartovima. Za trešnjevačku ekipu postojala su i ona sasvim lokalna mjesta koja nikada neće završiti u službenim kronologijama zagrebačke kulture – park, haustor, klupica ili vuglec na kojem se jednostavno znalo tko se nalazi.
Iz kvarta se išlo prema centru, na Tomislavac, pa dalje prema mjestu na kojem se tu večer nešto događalo. Ili prema Jabuci, uzbrdo na Jabukovac.
Ponekad je upravo put do kluba bio pola izlaska.
Trešnjevka je imala svoju ekipu
Treća fotografija koju objavljujemo nije fotografija nekog poznatog benda niti promotivna fotografija zagrebačkog kluba.
I upravo je zato vrijedna.
To su kvartovski pankeri s Trešnjevke sredinom devedesetih.
Nela, Čuša, Muki, Fric, Sexa, Danijela, Kolar i Elvis. Obični klinci iz kvarta koji su pripadali puno većoj zagrebačkoj priči.
Jer povijest Trešnjevke nisu samo stare kuće, tvornice, tramvajske pruge, plac i velike urbanističke promjene. Povijest jednog kvarta čine i generacije koje su odrastale na njegovim ulicama. Njihova glazba, mjesta okupljanja, prve ljubavi, svađe, bendovi, koncerti i ekipe koje su se s vremenom rasule.
Fotografije takvih ljudi trideset godina poslije postaju mali dokument vremena.
I onda – Trakošćanska, 2026.
Zato nam je susret s dvoje mladih pankera u Trakošćanskoj bio toliko zanimljiv.
Ne zato što danas više nema punka. Ima ga. Nisu nestali ni punk ni metal ni NYHC ni druge alternativne scene. Ali njihov je položaj u gradu drugačiji. Istraživači suvremenih supkultura upozoravaju upravo na to – one nisu nužno nestale, nego su postale manje vidljive u javnom prostoru.
Nekada je nekoliko stotina mladih ljudi fizički moralo doći na isto mjesto da bi se pronašli.
Danas se pronalaze preko ekrana.
Možda je zato slučajni susret u Trakošćanskoj toliko efektan.
Na jednoj strani imamo fotografiju trešnjevačke punk ekipe iz sredine devedesetih. Na drugoj dvoje mladih pankera koji 2026. hodaju istim kvartom.
Između njih je otprilike trideset godina.
Promijenili su se i Zagreb i Trešnjevka. Nestala su neka mjesta koja su nekoć bila institucije, druga su promijenila ime i publiku. Generacija kvartovskih pankera s fotografije iz devedesetih odavno više nisu klinci.
Ali kožna jakna je još tu.
Bedževi su još tu.
Poderane hlače i teške čizme također.
I negdje usred Trakošćanske, sasvim slučajno, na nekoliko minuta spojile su se dvije Trešnjevke – ona iz sredine devedesetih i ova iz 2026.
Pank, izgleda, ipak nije mrtav.
