Rođen je u Zagrebu i odrastao u Trakošćanskoj ulici, a zahvaljujući fotografiji obišao je brojne krajeve svijeta. Njegove fotografije objavljivali su ugledni međunarodni časopisi, fotografirao je Liverpool i Real Madrid na Anfieldu, a za starom Trešnjevkom, kakvu pamti iz djetinjstva, danas otvoreno žali.
Na Trakošćanskoj ulici, u srcu stare Trešnjevke, živi čovjek čije su fotografije obišle svijet. Roberto Pavić, rođen 1979. godine u Zagrebu, fotografijom se počeo baviti 2009. godine, a ono što je započelo kao ljubav prema putovanjima i fotografiranju preraslo je u međunarodno prepoznatljiv fotografski rad.
Danas iza sebe ima brojne nagrade, više od 50 skupnih izložbi diljem svijeta, objave u uglednim fotografskim časopisima i putovanja na različite kontinente.
A kada odloži fotoaparat, ovaj Trešnjevčanin ima još jednu veliku strast – engleski nogometni klub Liverpool, čiji je vatreni navijač.
Fotografija kao putovnica za cijeli svijet
Pavićeva fotografska priča počela je spajanjem dviju velikih ljubavi – putovanja i fotografije.
Umjesto da mjesta koja posjećuje samo dokumentira, Roberto ih nastoji prikazati na sebi svojstven način. Njegove pejzažne fotografije karakteriziraju dramatično svjetlo, snažne boje, neobične perspektive i prizori prirode koji nerijetko izgledaju gotovo nestvarno.
Posebno se ističu fotografije planinskih krajolika, slapova, mora i polarne svjetlosti.
Koliko je zemalja posjetio? Zanimljivo, ni sam ne zna.
– Ne znam koliko sam zemalja posjetio, ne zamaram se takvim stvarima. Jednostavno idem tamo gdje imam priliku za dobru fotografiju i gdje mi je na neki način najprihvatljivije – govori Roberto.
Među svim mjestima koja je posjetio posebno izdvaja Island.
– Prema svemu dosad viđenom, Island je potpuno drugačiji od svih ovih stvari koje su kod nas „normalne”. Kad dolaziš avionom, iz zraka vidiš da su teksture na zemlji potpuno drugačije od naših. A onda dođeš tamo i vidiš koliko je sve to krhko i lako se lomi – lava i mahovina. Deset tisuća vodopada, vulkansko tlo, glacijalne rijeke, termalna kupališta, crne plaže, aurora… Nevjerojatna raznolikost!
Za savršenu fotografiju treba mnogo više od jednog klika
Iako mnogi fotografiju doživljavaju kao jednostavno pritiskanje okidača, Roberto je brzo shvatio koliko se rada krije iza kvalitetnog kadra.
– Kada sam počeo s fotografijom, počeo sam iz neznanja. Uvijek sam bio u nekoj vrsti umjetnosti, ali sve mi je to oduzimalo previše vremena u životu i mislio sam da je fotografija samo klik i to je to. Međutim, to je daleko od istine.
Objašnjava da svako ozbiljnije fotografsko putovanje zahtijeva mnogo pripreme.
Potrebno je istražiti lokaciju, organizirati putovanje i smještaj, proučiti vremenske uvjete te utvrditi je li određeno mjesto pogodnije za fotografiranje pri izlasku ili zalasku sunca.
Nakon povratka slijedi obrada fotografija.
– Uglavnom, „klik na lokaciji” možda je deset posto ukupnog posla – objašnjava Roberto.
Ni koncertna fotografija nije jednostavnija. Potrebno je pribaviti akreditacije, dogovarati se s organizatorima i izgraditi mrežu kontakata kako bi fotograf uopće dobio priliku snimati izvođače.
Ipak, nakon svih tih godina motivacija nije nestala.
– Ono što me tjera da i dalje to radim jest da sam uglavnom zadovoljan svim tim fotografijama. Nikad nisam imao teret toga hoće li se to nekome sviđati, koliki broj pratitelja moram imati ili koliko koja fotografija ima lajkova.
Posebno ga smeta što se danas kvaliteta fotografskog rada sve češće procjenjuje prema popularnosti na društvenim mrežama.
– Gledam ljude i vidim da su im te stvari danas najbitnije, da cijene svoj rad samo na temelju toga.
Pet sati u malom avionu i fotografiranje na minus 30 stupnjeva
Neke od svojih najdražih fotografija Roberto je snimio na Islandu, i to iz malog zrakoplova Cessna.
Let je trajao čak pet sati.
– Borba s vjetrom, brzinom aviona, sve fotografirano kroz prozor malog aviona. Jednostavno taj osjećaj da sam sudjelovao i na neki poseban način uživao, a ne samo kliknuo, ono je što meni daje vrijednost fotografiji.
Upravo zato nije ljubitelj fotografiranja dronom.
– Nemam nikakav osjećaj da sam to ja napravio – objašnjava.
Posebno mjesto među njegovim fotografskim uspomenama zauzima i finska Laponija.
Ondje su uvjeti fotografiranja bili gotovo ekstremni.
– Smrzavanje na minus 30 stupnjeva, po vjetru, nekih pet-šest sati, kada tijelo hoće odustati. Otići se malo zagrijati, ali onda kažeš: daj još samo jedna fotografija, pa još jedna malo dalje.
Takva upornost donijela mu je i međunarodna priznanja.
– Kada se to spoji s time da su sve te fotografije i jedne od mojih najuspješnijih, koje su mi donijele nagrade na najvećim svjetskim fotografskim natjecanjima, onda je to dobra kombinacija.
Postoji li neki prizor koji još uvijek sanja fotografirati?
– Nemam neke prizore koje bih volio fotografirati, više su to lokacije na koje bih htio otići i napraviti neke svoje fotografije. Na primjer, Patagonija u Južnoj Americi.
Njegove fotografije na naslovnicama svjetskih časopisa
Jedno od najznačajnijih međunarodnih priznanja stiglo je u svibnju 2013. godine, kada je njegova fotografija Istrian Fantasy II, iz serije Gradovi na vodi, objavljena na naslovnici britanskog časopisa Digital Photo.
No to nije bio jedini međunarodni uspjeh.
Njegovi radovi objavljivani su i u britanskim časopisima Digital Camera, Practical Photography i Amateur Photographer, dok je francuski Photographie na svojoj naslovnici objavio portret njegova sina.
Pavić je tijekom fotografske karijere osvojio niz priznanja na domaćim i međunarodnim natječajima.
Među njima posebno se ističe pobjeda na natječaju Fotografija godine Bosne i Hercegovine 2011., u kategoriji kreativne fotografije.
Iste godine ušao je među 50 odabranih autora u kategoriji putovanja na natjecanju Sony World Photography Awards Open Competition.
Bio je finalist natječaja Fotografija godine BiH 2013. i 2014., a zapažene rezultate ostvario je i na natjecanjima Amateur Photographer of the Year, Pearls of Croatia, Olympus Croatia i PhotoRush.
Izlagao je na više od 50 skupnih izložbi diljem svijeta, dok je serija Gradovi na vodi bila njegova prva samostalna međunarodna izložba.
„U Trakošćanskoj sam otkad sam se rodio. Nekad se znalo što znači biti s Trešnjevke!”
Iako je proputovao brojne krajeve svijeta, Roberto je cijeli život ostao vezan uz Trakošćansku ulicu.
– U Trakošćanskoj sam otkad sam se rodio. Usput, u to vrijeme bila je Trakoščanska – kaže, podsjećajući na nekadašnji naziv ulice.
Trešnjevka njegova djetinjstva bila je sasvim drukčiji kvart od današnjeg.
– Kvart je oduvijek bio posebno mjesto. Školsko, Zagrebovo, Grbavica, Dom sportova… Tu sam odrastao, sve klasične stvari. Radili smo pizdarije, cugali, šorali smo se između kvartova – Črnomerec, Trnje, Centar. Bili smo barabe.
Prisjeća se vremena kada je pripadnost kvartu značila mnogo više nego danas.
– Nekad je kvart bio poseban. Znalo se kaj znači da si s Trešnjevke, u cijelom gradu. Znalo se kakva se muzika sluša kod nas na Trešnjevki, a kakva u Centru.
No njegov pogled na današnju Trešnjevku daleko je od romantičnog.
„Sve je nestalo. Nemaš više kuda ići krasti trešnje!”
Promjene koje su posljednjih desetljeća zahvatile Trešnjevku Roberto ne doživljava pozitivno.
Naprotiv, smatra da je kvart izgubio velik dio nekadašnjeg identiteta.
– Danas kad prođem po kvartu, gledam sve te zgrade, ljude koji su se doselili i jednostavno nemam nikakav osjećaj prema svemu tome, barem ne pozitivan.
Objašnjava da je nestala povezanost među ljudima koja je nekada bila zaštitni znak kvartovskog života.
– To nisu ljudi koje poznajem, s kojima si išao u vrtić, osnovnu školu, imao neke zajedničke trenutke ili ljudi koji imaju nekakav emotivan odnos prema kvartu.
Posebno je kritičan prema promjenama u Trakošćanskoj.
– Svi koji su tu prije živjeli prodali su svoje kuće i zato imamo to kaj sad imamo. Trakošćanska je najbolji primjer. Sve je nestalo. Nemaš više kuda ići krasti trešnje, nemaš najpoznatijih autopraonica u Zagrebu, nema hrpe birtija u kojima si znao sve likove, od sedam do 77 godina.
Nekadašnje kvartovsko zajedništvo zamijenila je, smatra, anonimnost.
– Ako ti nekaj treba, ne poznaš čak ni svog prvog susjeda. Dobro, nije baš skroz tako, ali to je poanta.
Zanimljivo je da Roberto, unatoč ljubavi prema fotografiji i odrastanju na Trešnjevki, svoj kvart nikada nije doživljavao kao osobito zanimljiv fotografski motiv.
– Trešnjevka mi nikad nije bila zanimljiva kao fotografska tema. Možda bih još i fotografirao Trešnjevku iz osamdesetih, ali ovo danas jednostavno nema smisla za mene.
Ipak, fotografirao je koncerte u Domu sportova, u vrijeme kada je ta dvorana još bila u funkciji.
Liverpool, Anfield i utakmica koju nikada neće zaboraviti
Uz fotografiju, Roberto ima još jednu veliku ljubav – Liverpool FC.
Njegova navijačka priča počela je sredinom devedesetih godina.
– Ako se dobro sjećam, OTV, Omladinska televizija, prva je prenosila neku utakmicu iz Engleske, finale FA kupa 1996. godine između Liverpoola i Manchester Uniteda. Mislim da je Blažičko prenosio tu utakmicu.
Posebno pamti način na koji se tada govorilo o engleskom nogometu.
– Pričao je o Englezima kao da su nogometni bogovi, a taj kup kao da je neka svetinja.
Već godinu dana poslije prvi je put otputovao u Englesku, a 2002. godine ostvario je san svakog Liverpoolova navijača – posjetio je Anfield.
I to na derbiju protiv Manchester Uniteda.
Zahvaljujući poznanstvima s tadašnjim igračima NK Zagreba, koji su nastupali u inozemstvu, uspijevao je dolaziti do ulaznica za velike utakmice.
Posebno ističe Igora Bišćana.
– Igor Bišćan mi je sredio jako puno karata i zahvaljujući njemu vidio sam skoro sve engleske derbije, na Anfieldu, ali i na gostovanjima.
Pratio je Liverpool u gotovo svim natjecanjima – od prijateljskih i prvenstvenih utakmica do FA kupa, Liga kupa i Lige prvaka.
A kada ga pitamo koliko je puta bio na Anfieldu, odgovor je gotovo identičan onome o broju posjećenih zemalja.
– Nemam pojma koliko puta sam bio na Anfieldu. Sigurno dvadesetak. Bio sam na svim tribinama, na Kopu, na zapadu, istoku, imao sam karte i za gostujući sektor.
„Nikad u životu nisam doživio atmosferu kao protiv Chelseaja 2005.”
Od svih utakmica koje je gledao, jedna zauzima posebno mjesto.
Polufinale Lige prvaka između Liverpoola i Chelseaja na Anfieldu 2005. godine.
– Definitivno najdraža mi je utakmica polufinale Lige prvaka protiv Chelsea na Anfieldu 2005. Nikad u životu nisam bio na utakmici na kojoj je bilo toliko dobra navijačka atmosfera, gdje kompletno cijeli stadion navija, a ne samo jedna tribina.
Te je večeri bio na zapadnoj tribini.
– Bio sam na zapadu Anfielda. Na Kopu je sigurno bilo još deset posto bolje.
Pamti i bolne trenutke, posebno poraz Liverpoola od Real Madrida u finalu Lige prvaka u Kijevu 2018. godine.
No već sljedeće godine stigla je velika satisfakcija – Liverpool je u Madridu osvojio naslov europskog prvaka.
Od navijača do službenog fotografa Lige prvaka na Anfieldu
Robertova ljubav prema Liverpoolu i fotografiji spojile su se na poseban način 2024. godine.
Tada je na Anfieldu fotografirao utakmicu Liverpoola i Real Madrida kao službeni fotograf Lige prvaka.
Za čovjeka koji je godinama dolazio na stadion kao navijač, bio je to poseban doživljaj.
Fotografija mu je omogućila da utakmicu kluba koji voli doživi iz sasvim drukčije perspektive – neposredno uz teren.
Tijekom godina Liverpool je pratio i na brojnim europskim gostovanjima.
– Gostujućih utakmica bilo je još puno više jer je lakše doći do Ljubljane, Beča, Milana, Auxerrea, Madrida, Kijeva i svih tih mjesta na kojima je Liverpool igrao nego do Liverpoola. Avionska veza sa Zagrebom uvijek je loša – objašnjava.
Nema velikih planova: „Kad se ukaže prilika, treba je zgrabiti!”
Nakon brojnih putovanja, međunarodnih priznanja i fotografskih iskustava, Roberto ne opterećuje sam sebe dugoročnim planovima.
Njegova filozofija prilično je jednostavna – iskoristiti priliku kada se pojavi.
– Iskreno, nema nikakvih planova. Iskorištavam život maksimalno koliko ide, od vikenda do vikenda.
Putovanja ovise o mogućnostima za fotografiranje, bilo da je riječ o prirodnim krajolicima ili koncertima.
– Uvijek u zadnji tren radim neke planove. Nikad nije problem, ako se nešto konkretno pojavi, otići u London sljedeći vikend fotografirati koncert ili u Egipat za mjesec dana slikati nešto u pustinji.
I upravo u tome vidi najveću slobodu.
– Jednostavno tako najbolje funkcioniram. Kad se ukaže prilika, treba je zgrabiti!
Svijet u objektivu, Trešnjevka u sjećanjima
Priča Roberta Pavića nije samo priča o fotografiji.
To je i priča o čovjeku koji je odrastao na staroj Trešnjevki, proputovao brojne krajeve svijeta, fotografirao u ekstremnim uvjetima, osvajao međunarodna priznanja i doživio neke od najvećih večeri europskog nogometa.
Ali i priča o promjenama jednoga zagrebačkog kvarta.
Dok Roberto svojim objektivom bilježi neke od najljepših prizora svijeta, slike Trešnjevke njegova djetinjstva ostaju sačuvane ponajprije u sjećanjima.
Uspomene na dvorišta, trešnje, kvartovske birtije, prijateljstva i vrijeme kada se, kako sam kaže, znalo što znači biti s Trešnjevke.
A možda upravo u tome leži i najveći paradoks njegove priče.
Čovjek koji je fotografijom zabilježio toliko udaljenih mjesta najradije bi se, barem na trenutak, vratio u kvart koji više ne postoji onakav kakvim ga pamti.
Njegove fotografije možete pogledati na 500px i Facebook stranici Roberto Pavic Photography.
🍒 PODRŽITE PULS TREŠNJEVKE!
Podržite rad našeg neovisnog kvartovskog portala. Svaka donacija pomaže nam da nastavimo donositi priče, informacije i vijesti s Trešnjevke.
🍒 PODRŽITE RAD PORTALA
