Na današnji dan, 5. veljače, prije 63 godine, u Mostaru je rođena legenda hrvatske reprezentacije, Dinama, i još nekih manjih klubova
Ajmoooooooo!
Veliki Goran Goca Jurić zaurlao je ovaj antologijski poklič, koji će trajno ostati urezan u srcu svih ljubitelja plave boje i nogometa, u tunelu Maksimirskog stadiona pred jednu od najvećih utakmica koju je grad Zagreb ikada vidio – legendarnu i neponovljivu pobjedu Dinama rezultatom 5:0 nad beogradskim Partizanom u drugom pretkolu Lige prvaka 1997. godine.
Marijan Vlak, tadašnji trener Dinama, o tom je događaju ispričao:
„U tunelu prije utakmice stojimo mi i igrači Partizana. Oni su već bili preplašeni, blijedi kao krpa, jer su na zagrijavanju vidjeli kakva je atmosfera na stadionu. Međutim, Jurić je smatrao da nisu dovoljno preplašeni. Odjednom iz čista mira zaurla: “Ajmooooooo!” A onda se nadoveže onaj ogromni Mark Viduka i zaurla: “Aaaaaargh!” Takav je neki urlik ispustio, pogledao igrače Partizana, oni su samo spustili pogled prema kopačkama, bili su gotovi već onda.“
Goran Jurić rođen je na današnji dan, 5. 2. 1963. u Mostaru, a svoje prve nogometne korake napravio je u Veležu
Beskompromisni borac i nogometni majstor Goran Jurić na zelenom je travnjaku ostavljao i dušu i tijelo. Bio je od one vrste igrača koji se nikad nisu vratili u svlačionicu suhog dresa, i zbog toga je i danas cijenjen i pamćen među navijačima svih klubova za koje je nastupao u svojoj bogatoj karijeri. Teško je i nabrojati sve trofeje i titule koje je osvojio, ali nema sumnje da niti jedan od nogometaša koji su ponikli u Mostaru nema osvojeno ono što ima legendarni Goca. Iako je igrao za Crvenu Zvezdu veći dio te sezone, ipak nije osvojio naslov klupskog prvaka Europe sa Zvezdom koja je ’91 trijumfirala u Kupu prvaka, preteči današnje Lige prvaka.
Napustio sam Beograd dva mjeseca prije osvajanja europskog naslova. Vremena su bila teška, neizvjesna – jednom je prigodom za Večernji naveo Goran Jurić.
Kao član Vatrenih na SP u Francuskoj ’98 okitio se brončanom medaljom.
KARIJERA :
– 1982 – 1987: Velež;
– 1987 – 1990: Crvena zvezda ;
– 1990 – 1993: Celta de Vigo;
– 1994/95: Hrvatski dragovoljec;
– 1995/96: Dinamo Zagreb;
– 1996/97: NK Zagreb;
– 1997 – 2000: Dinamo Zagreb ;
– 2000 – 2001: Yokohoma Marinos;
– 2001/02: NK Zagreb.
Goca će ostati zapamćen i po tome što je nastupio za dvije nogometne reprezentacije, onu Jugoslavensku, za koju je odigrao 4 utakmice, te Hrvatsku za koju je nastupio 16 puta. Njegov nogometni uspjeh još je veći ako uzmemo u obzir da je veliki dio karijere odigrao opterećen šećernom bolešću, iz čega i je proizašla Mamićeva “da si onaj šećer u ruku…”.
Kontekst utakmice Dinamo – Partizan
Za one mlađe, kontekst je taj da je to bila prva utakmica između jednog hrvatskog i jednog srpskog kluba nakon rata, koji je samo dvije godine ranije okončan Olujom.
Kuglice na ždrijebu spojile su ono što su mnogi s obje strane i priželjkivali – Dinamo je u drugom pretkolu lige prvaka izvukao Partizan. Prva utakmica odigrana je u Beogradu, gdje je Dinamo unatoč izrazitoj dominaciji i brojnim propuštenim šansama u kasnoj fazi utakmice primio gol za konačnih 1:0.
U uzvratu odigranom u grotlu Maksimira Partizan nije imao nikakve šanse. Tada friški nacionalni naboj i krcati stadion nosili su Dinamo do velikih 4:0 već na poluvremenu. Već je Ladićevom obranom (nepostojećeg) penala nastala kolektivna ekstaza koja je kulminirala okruglom “petardom” u mreži Partizana.
Kako pobjeći iz bolnice na utakmicu?
Vaš reporter, tada teenager, bio je velike sreće i samo nekoliko dana prije uzvratne utakmice zakačio pneumothorax, odnosno plućni infarkt, i to ne u Zagrebu, jer bi to bilo previše jednostavno.
Nas desetak s kvarta, od tada svojih 16 -17 godina, otišli smo u Ljubljanu na koncert u to vrijeme (na našem dijelu kvarta posebno) popularne kalifornijske skate – punk grupe NOFX.
Krajem koncerta krenuli su čudni bolovi u predjelu rebara, no tek nakon mučnog povratka doma shvatio sam da nešto definitivno ne štima i dva dana nepomično ležao, da bi treći dan (ne svojom voljom) bio transportiran u Vinogradsku, na odjel pulmologije.
Tamo mi je u prsni koš ugrađen dren koji je trebao “usisati” višak zraka u plućima, tako da sam idućih tjedan dana bio spojen na aparat putem cijevi. Sama operacija “naživo” bila je toliko bizarna da je neću ni prepričati. Normalno, uzvratna utakmica Dinama i Partizana igrala se baš taj tjedan kada sam bio prikovan uz bolnički krevet i vezan tim drenom za taj neki stroj (ne baš vezan, nego su mi zapiknuli jedan kraj cijevi u lijevu stranu trupa, a drugi je kraj bio spojen na stroj).
Pulmologija je na vrhu brda u Vinogradskoj, a trebalo se ići i na Rontgen dolje u “prizemlje”, na samom ulazu u bolnicu. Tu se dogodila jedna od u do danas neprekinutom nizu Alanfordovskih scena u životu vašeg reportera, jer sam bio u kolicima i sa tim cijevima u rukama, a gospon medicinski brat si je “malo” popio tako da su mu kolica (skupa sa mnom) na strmoj nizbrdici izmakla iz ruku i samo su me slučajni prolaznici u zadnji tren zaustavili, prije nego sam se u kolicima u priličnoj brzini strmopizdio u prvo drvo, ili nešto gore.
U takvim okolnostima nije bilo lako provesti bijeg iz bolnice na utakmicu u djelo. Plan je bio nekako pobjeći, doći do stadiona (s tom aparaturom zapiknutom u prsni koš), nažicati ove na ulazu da me puste unutra uz obećanje da se odmah nakon tekme vraćam u Vinogradsku, ali realno bih prije ili kasnije prilikom pokušaja bijega, takav onemoćao, bio “uhvaćen” i vraćen u bolnicu.
Kako je ova utakmica samo jedna od legendarnih iz perioda devedesetih, jer je svjetsko prvenstvo u Francuskoj održano već idućeg ljeta, a već smo odradili i Euro u Engleskoj, a i Dinamo je fala Bogu uglavnom uredno ispadao iz Europe na morbidne načine unatoč nekim velikim utakmicama, kao što je primjerice 0:0 na Old Traffordu protiv mašine Sir Alexa Fergusona (tada najjače ekipe na svijetu), Goranu Goci Juriću još jednom želimo sretan rođendan i da poživi bar još toliko, a o nekim drugim legendarnim utakmicama i tome što su one značile za kvart ćemo pisati u idućim tekstovima. Nogomet je uvijek pisao najljepše priče.
