Tomás Felipe Carlovich mogao je imati slavu, novac i veliku karijeru. Umjesto toga birao je Rosario, prijatelje, pecanje i nogomet zbog nogometa. O njegovim se potezima danas više pripovijeda nego što ih se može pogledati, a Diego Maradona na dres mu je napisao rečenicu koja je zauvijek učvrstila legendu: „Trinche, bio si bolji od mene.“
Postoje nogometaši čiju veličinu dokazuju trofeji, reprezentativni nastupi, milijunski transferi i kilometri televizijskih snimki. A postoji i Tomás Felipe „El Trinche“ Carlovich.
Argentinac hrvatskih korijena veći je dio karijere proveo daleko od reflektora najvećih stadiona. Nije osvojio Svjetsko prvenstvo, nije postao zvijezda europskih velikana, a iz vremena kada je bio na vrhuncu gotovo da i nema videosnimki.
Pa ipak, u Rosariju je postao mit.
O njemu su desetljećima pričali igrači, treneri i ljudi koji su ga gledali. Toliko da je i Diego Armando Maradona, čovjek kojeg milijuni smatraju najvećim nogometašem svih vremena, prilikom njihova susreta na dresu ostavio nevjerojatnu posvetu:
„Al Trinche, que fue mejor que yo.“
Odnosno:
„Trincheu, koji je bio bolji od mene.“
Argentinac hrvatske krvi
Carlovich je rođen 19. travnja 1946. u Rosariju. Bio je najmlađi od sedmero djece, a hrvatsko podrijetlo naslijedio je po ocu Mariju Karloviću, hrvatskom iseljeniku koji je život nastavio u Argentini. Odrastao je u rosarijskoj četvrti Belgrano.
Nogometni put započeo je u Rosario Centralu, no klub uz koji će njegovo ime postati neraskidivo vezano bio je mnogo skromniji Central Córdoba de Rosario.
Ondje je postao „El Trinche“.
Vezni igrač neobične elegancije, fantastične kontrole lopte i pregleda igre koji je, prema svjedočanstvima onih koji su ga gledali, mogao utakmicu pretvoriti u vlastitu predstavu.
I upravo tu počinje problem svakoga tko danas pokušava rekonstruirati njegovu karijeru: Carlovich je igrao u vrijeme i u ligama u kojima televizijske kamere nisu pratile svaki korak nogometaša. Sačuvano je vrlo malo videosnimki.
Zato njegov nogomet danas živi ponajprije kroz svjedočanstva.
Čovjek zbog kojeg su ljudi dolazili gledati – „dvostruki tunel“
Njegov zaštitni znak bio je doble caño, odnosno dvostruki „tunel“.
Carlovich bi protivniku progurao loptu kroz noge, a kada bi se ovaj okrenuo za njim, ponovno bi mu je provukao kroz noge u suprotnom smjeru.
Navijači su ga s tribina otvoreno tražili da to napravi.
Sam Carlovich poslije je potvrdio da su mu čelnici Central Córdobe isplaćivali poseban bonus za „tunel“, a dvostruki bonus za dvostruki tunel.
Bio je to nogomet nekog drugog vremena – manje industrija, a više predstava.
A onda je 1974. odigrao utakmicu koja je njegovu lokalnu legendu pretvorila u argentinski nogometni mit.
Dan kada je Rosario ponizio reprezentaciju Argentine
Argentina se 1974. pripremala za Svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj, a reprezentacija je u Rosariju odigrala pripremnu utakmicu protiv selekcije tamošnjih igrača.
U toj momčadi našao se i Carlovich.
Na drugoj strani bila je reprezentacija koja se pripremala za najveće nogometno natjecanje na svijetu.
Na poluvremenu je bilo 3:0 za selekciju Rosaria.
Prema priči koja je postala sastavni dio El Trincheova mita, argentinski izbornik Vladislao Cap molio je da ga se u nastavku makne iz igre jer je gradska selekcija predvođena Carlovichem toliko nadigrala i ponizila nacionalnu vrstu da je “demotivirala njegove igrače”.
Carlovich u drugom dijelu više nije igrao, a utakmica je završila pobjedom Rosarija 3:1. Osnovni elementi te priče – vodstvo 3:0, Carlovichev izlazak i konačnih 3:1 – zabilježeni su i u biografskim izvorima, premda su se detalji i replike sudionika tijekom desetljeća pretvorili u dio nogometne usmene predaje.
I upravo je to bit El Trinchea.
Što je priča o njemu postajala nevjerojatnija, to ju je bilo teže odvojiti od čovjeka koji je doista postojao.
Reprezentacija? Trinche je navodno otišao – pecati
Još nevjerojatnija priča vezana je uz njegovu priliku da se približi argentinskoj reprezentaciji uoči Svjetskog prvenstva 1978., na kojem će Argentina postati svjetski prvak.
Iako je bio pozvan na pripreme reprezentacije, Carlovich se nije pojavio.
Razlog koji se godinama prepričava savršeno pristaje njegovu karakteru: otišao je na pecanje.
Prema jednoj verziji priče, porast vodostaja spriječio ga je da se na vrijeme vrati. U kasnijim godinama ni sam Carlovich nije tome pridavao veliku važnost.
I to možda najbolje objašnjava zašto čovjek za kojeg su suvremenici tvrdili da posjeduje nestvaran talent nikada nije napravio karijeru kakvu bi takav talent sugerirao.
Slava ga jednostavno nije pretjerano zanimala.
Nisu ga fascinirali ni novac ni život velike nogometne zvijezde. Bio je vezan uz svoj kvart, obitelj, prijatelje i Rosario.
Sam je jednom objasnio da nije volio biti daleko od svojeg susjedstva, roditeljskog doma, kafića u koji je odlazio i ljudi uz koje je odrastao.
Maradona: Najbolji je već igrao u Rosariju
A onda dolazimo do čovjeka zbog kojeg je Carlovicheva priča postala poznata i daleko izvan Argentine.
Diega Maradone.
Godinama se prepričavala Maradonina izjava da je najbolji nogometaš već igrao u Rosariju i da se zove Carlovich. Različite verzije te priče pojavljuju se u argentinskim medijima, ali jedan događaj nije legenda niti usmena predaja.
Kada je Maradona 1993. godine stigao u klub Newell’s Old Boys u Rosariju, novinari su ga dočekali rekavši da je stigao „najbolji nogometaš na svijetu“. Maradona im je odmah odgovorio:
„Najbolji nogometaš već je igrao u Rosariju, a on se zove Carlovich.“
Susret dvojice genija dogodio se 14. veljače 2020.
Maradona je kao trener Gimnasije stigao u Rosario, a Carlovich ga je napokon osobno upoznao.
Trinche je donio dres Central Córdobe.
Maradona ga je potpisao.
I napisao:
„Al Trinche, que fue mejor que yo.“
„Trincheu, koji je bio bolji od mene.“
Carlovich je nakon susreta govorio koliko mu je taj trenutak značio. Za njega je upravo Maradona bio najveći nogometaš kojeg je vidio, pa je kazao da nakon njihova susreta može mirno otići s ovoga svijeta.
Nitko nije mogao znati koliko će te riječi ubrzo postati potresne.
Nekoliko mjeseci poslije ubijen je zbog bicikla
U svibnju iste godine 74-godišnji Carlovich vozio je bicikl ulicama svojeg Rosarija.
Napadnut je zbog – bicikla.
Prilikom razbojništva teško je ozlijeđen, završio je u bolnici i 8. svibnja 2020. preminuo od posljedica ozljeda.
Maradona se oprostio od čovjeka kojeg je upoznao tek nekoliko mjeseci ranije.
Njegova poruka završila je riječima:
„Počivaj u miru, maestro.“
Ni Maradona nije još dugo živio. Preminuo je u studenom iste godine.
Rosario mu nije zaboravio ime
Carlovicheva smrt nije ugasila njegovu legendu.
Naprotiv.
Gradsko vijeće Rosarija jednoglasno je odlučilo jednu gradsku prometnicu nazvati Paseo Tomás Felipe Trinche Carlovich, a na stadionu Gabino Sosa predviđena je i spomen-ploča njemu u čast.
Tako je grad koji je svijetu dao Lionela Messija odlučio trajno sačuvati i ime nogometaša čiju veličinu nije moguće objasniti statistikama.
Možda je upravo zato priča o El Trincheu toliko privlačna.
U današnjem nogometu gotovo je nezamislivo da igrač iznimnog talenta svjesno ostane izvan najveće pozornice. Da mu milijuni, slava i reprezentacija ne budu najvažniji cilj. Da između treninga i pecanja ponekad izabere pecanje.
Carlovich je mogao postati zvijezda.
Umjesto toga postao je legenda.
A možda najveći spomenik njegovu nogometu nije ni ulica u Rosariju, ni priče navijača, ni dvostruki tuneli kojih gotovo da nema na snimkama.
Stane u jednu rečenicu koju mu je na dres napisao Diego Armando Maradona:
„Trinche, bio si bolji od mene.“
