Na spomeniku u Grčkoj stoji „zavjet Aleksandra Velikog“ star 2350 godina – problem je što ga Aleksandar vjerojatno nikada nije izgovorio

Na jednom od gotovo šest tisuća grčkih otoka nalazi se spomenik Aleksandru Velikom s impresivnom porukom o miru, jednakosti ljudi i odbacivanju podjele na Grke i „barbare“ – ploča tvrdi da je riječ o Aleksandrovu zavjetu iz 324. godine prije Krista. Međutim, potraga za izvornikom vodi u sasvim drugo vrijeme – u Grčku 20. stoljeća

Na ploči piše: ZAVJET ALEKSANDRA VELIKOG IZ 324. GODINE PR. KR.

„Sada, kada su ratovi završeni, želim vam da budete sretni u miru. Neka svi smrtnici odsad žive kao jedan složan narod, radi zajedničkog blagostanja.

Smatrajte cijeli svijet svojom domovinom, sa zajedničkim zakonima, u kojoj će najbolji vladati neovisno o rasi.

Ne dijelim ljude na Grke i barbare. Ne zanima me podrijetlo građana niti rasa u kojoj su rođeni. Razlikujem ih samo prema jednom kriteriju – njihovoj vrijednosti. Za mene je svaki dobar stranac Grk, a svaki loš Grk gori je od barbara.

Boga ne smijete smatrati autokratskim vladarom, nego zajedničkim Ocem svih, kako bi vaše ponašanje nalikovalo životu braće unutar jedne obitelji.

Sa svoje strane, sve ljude smatram jednakima – bijele i tamnopute – i želio bih da ne budete samo građani moje zajedničke države, nego njezini sudionici i partneri.“

Na jednom od gotovo 6.000 grčkih otoka i otočića nabasali smo na spomenik Aleksandru Velikom. Uz njegovu bistu uklesane su i riječi koje mu se pripisuju kao „Zavjet Aleksandra Velikog iz 324. godine prije Krista“. Poruka je impresivna, gotovo nevjerojatno suvremena: govori o jednakosti ljudi, svijetu kao zajedničkoj domovini, odbacivanju podjele na Grke i barbare te vrednovanju čovjeka isključivo prema njegovoj vrijednosti.

I upravo je u tome problem.

Koliko god te riječi bile impresivne, nema pouzdanog povijesnog temelja za tvrdnju da ih je Aleksandar Veliki ikada izgovorio. Ono na što smo slučajno naišli tako je otvorilo mnogo zanimljiviju priču: kako je jedna moderna interpretacija Aleksandrovih ideja s vremenom postala toliko uvjerljiva da je završila – uklesana u kamen.

Na prvi pogled nema mnogo razloga za sumnju. Mramorni spomenik s bistom Aleksandra Velikog, podignut na javnoj površini, nosi četiri ploče – jednu na grčkom, drugu na engleskom, treću na njemačkom, a četvrtu na francuskom jeziku.

Naslov engleske verzije glasi: „The Pledge of Alexander the Great in 324 B.C.“, odnosno „Zavjet Aleksandra Velikog iz 324. godine prije Krista“.

A riječi koje slijede zvuče zapanjujuće moderno.

Aleksandru se pripisuje poruka da nakon završetka ratova želi da ljudi žive u miru, da cijeli svijet smatraju zajedničkom domovinom te da ljude ne dijeli na Grke i barbare niti prema njihovu podrijetlu.

„Razlikujem ih samo prema jednom kriteriju – njihovoj vrijednosti“, stoji, između ostaloga, na ploči.

Dalje se Aleksandru pripisuje tvrdnja da je za njega svaki dobar stranac Grk, a svaki loš Grk gori od barbara, kao i poziv da se Boga ne smatra autokratskim vladarom, nego zajedničkim ocem svih ljudi.

Završetak je možda i najupečatljiviji: Aleksandar navodno sve ljude, „bijele i tamnopute“, smatra jednakima.

Da je čovjek koji je živio prije gotovo 2.350 godina zaista održao takav govor, bio bi to izniman dokument antičke povijesti.

Ali postoji problem: antički izvori takav Aleksandrov govor ne poznaju.

Što se doista dogodilo 324. godine prije Krista?

Godina navedena na spomeniku nije slučajno odabrana.

Aleksandar se 324. pr. Kr. nalazio u Opisu u Mezopotamiji, gdje je došlo do pobune njegovih makedonskih vojnika. Sukob je na kraju završio pomirenjem.

Jedan od najvažnijih antičkih izvora o Aleksandru, rimski povjesničar Arijan, opisuje veliku gozbu koju je Aleksandar nakon pomirenja priredio za oko 9.000 ljudi. Uz Makedonce su sudjelovali Perzijanci i predstavnici drugih naroda.

Aleksandar je, prema Arijanu, prinio žrtve bogovima, a Grci i Perzijanci sudjelovali su u zajedničkim obredima.

I postoji nešto što doista podsjeća na poruku sa spomenika.

Arijan navodi da se Aleksandar molio za slogu i zajedništvo u vlasti između Makedonaca i Perzijanaca.

Dakle, povijesna jezgra priče postoji.

Ali od molitve za slogu Makedonaca i Perzijanaca do govora o jednakosti bijelaca i tamnoputih ljudi, svijetu kao zajedničkoj domovini i Bogu kao zajedničkom ocu čovječanstva prilično je velik korak.

Trag vodi u 1971. godinu

Povjesničarka Guendalina Daniela Maria Taietti bavila se upravo tim neobičnim „Aleksandrovim zavjetom“ u radu „The Oath of Alexander: ancient fiction and modern political discourse“.

Prema njezinu istraživanju, ključni trenutak dogodio se tek 1971. godine.

Tada je grčki sportaš, političar i književnik Christos Zalokostas objavio knjigu Μέγας Ἀλέξανδρος, ὁ πρόδρομος τοῦ Ἰησοῦ – Aleksandar Veliki, preteča Isusa.

U njoj Zalokostas prikazuje idealiziranog Aleksandra i stavlja mu u usta upravo „zakletvu“ koja predstavlja svojevrsnu himnu miru, bratstvu i jednakosti. Taietti naglašava da je riječ o književnom Aleksandru, ali da je tekst u Grčkoj s vremenom prihvaćen daleko izvan granica književnosti.

Drugim riječima, tekst koji danas turist može pročitati na spomeniku nije pronađen na antičkom papirusu niti ga prenosi neki od povjesničara Aleksandrova vremena.

Njegov trag u ovom obliku vodi u 20. stoljeće.

Kako književni tekst završi na spomeniku?

Tu priča postaje još zanimljivija.

„Aleksandrov zavjet“ očito je s vremenom u Grčkoj stekao status gotovo autentičnog povijesnog dokumenta.

Grčki klasični filolog i povjesničar Antonios Antonakos također je pisao o problemu pod naslovom koji se može prevesti kao „Krivotvorenje govora Aleksandra Velikog u Opisu – navodni ‘zavjet Aleksandra Velikog’“.

Posebno upozorava upravo na modernu terminologiju teksta, među ostalim na podjelu ljudi na „bijele“ i „tamnopute“, te navodi da su navodni govor tijekom vremena kao autentičan koristili čak političari, predsjednici države, premijeri, ministri, gradonačelnici i različite udruge.

To objašnjava i kako nešto što je nastalo kao moderna interpretacija može završiti na javnom spomeniku.

Ne mora, dakle, biti riječ o svjesnoj prijevari onoga tko je spomenik postavio. Mnogo je zanimljivija mogućnost da se priča ponavljala toliko dugo da je s vremenom prestala biti doživljavana kao književna interpretacija i postala „povijesna činjenica“.

Aleksandar ipak nije slučajno izabran

Bilo bi jednako pogrešno zaključiti da cijela priča nema nikakve veze sa stvarnim Aleksandrom.

Pred kraj života Aleksandar je doista provodio politiku približavanja makedonske i perzijske elite. U svoju je vojsku uključivao Perzijance, preuzimao elemente perzijskog dvorskog ceremonijala, a 324. godine organizirao je i poznata masovna vjenčanja u Suzi.

Upravo je takva politika izazivala nezadovoljstvo dijela njegovih Makedonaca i bila jedan od uzroka krize u Opisu.

A nakon pomirenja doista je održana gozba na kojoj se molilo za slogu Makedonaca i Perzijanaca.

To je povijest.

Univerzalni govor o svim ljudima kao ravnopravnoj braći, bez obzira na rasu i podrijetlo, u obliku u kojem ga čitamo na ovome spomeniku – to je kasnija nadogradnja te povijesti.

Možda upravo zato djeluje tako uvjerljivo: nije nastao ni iz čega, nego je moderna poruka izgrađena oko stvarnih događaja iz Aleksandrova života.

Kada legenda postane dovoljno jaka da završi u mramoru

Na samoj ploči postoji još jedan zanimljiv detalj. Na njezinu dnu stoji „EXTRACTS“, odnosno na grčkoj verziji „ΑΠΟΣΠΑΣΜΑΤΑ“ – „izvadci“.

No puno krupnijim slovima iznad njih piše da je riječ o Aleksandrovu zavjetu iz 324. godine prije Krista.

Prosječan prolaznik stoga nema razloga zaključiti išta drugo nego da pred sobom ima prijevod stvarnih riječi Aleksandra Velikog.

A upravo tu ovaj mali spomenik postaje zanimljiviji od još jedne turističke znamenitosti.

Pokazuje koliko granica između povijesti, književnosti i kolektivnog sjećanja može biti tanka.

Stvarni događaj dogodio se u Opisu 324. godine prije Krista. Stvarni Aleksandar molio je za slogu Makedonaca i Perzijanaca. Ali „zavjet“ koji danas čitamo pod njegovom bistom oblikovan je više od dvije tisuće godina poslije.

Ponekad legenda ne mora biti stara dvije tisuće godina da bismo povjerovali da jest.

Dovoljno je da se dovoljno dugo ponavlja.

A onda, kao ova – završi u mramoru.

Aleksandar Veliki

Aleksandar III. Makedonski, poznatiji kao Aleksandar Veliki, rođen je 356. godine pr. Kr. u Peli, prijestolnici antičke Makedonije. Bio je sin kralja Filipa II. i Olimpijade, a kao mladić obrazovao se pod vodstvom jednog od najpoznatijih filozofa antičkog svijeta – Aristotela.

Prema poznatoj predaji, još je kao dječak ukrotio konja Bukefala, koji će ga kasnije pratiti na njegovim pohodima. Sa šesnaest godina već je dobivao ozbiljne državničke i vojne zadaće, a 338. godine pr. Kr. sudjelovao je u pobjedi Makedonaca nad Atenom i Tebom kod Heroneje.

Nakon ubojstva Filipa II. 336. godine pr. Kr., dvadesetogodišnji Aleksandar postao je kralj. Ubrzo je ugušio pobune protiv makedonske vlasti, a 335. godine pr. Kr. zauzeo i razorio Tebu.

Godinu poslije prešao je u Malu Aziju i započeo pohod protiv golemog Perzijskog Carstva. Pobijedio je Perzijance kod Granika 334. godine pr. Kr., a zatim kralja Darija III. kod Isa 333. i Gaugamele 331. godine pr. Kr. U međuvremenu je osvojio velik dio istočnog Sredozemlja i Egipat, gdje je osnovana Aleksandrija.

U samo nekoliko godina Aleksandar je zavladao prostorom koji se protezao od Balkana i Egipta do središnje Azije. Pohod je nastavio sve do Indije, gdje je 326. godine pr. Kr. kod Hidaspa pobijedio kralja Pora. Njegovi vojnici potom su odbili nastaviti dalje prema istoku pa je započeo povratak.

Za priču o navodnom „Aleksandrovu zavjetu“ posebno su važne posljednje godine njegova života. Aleksandar je sve više uključivao Perzijance u svoju vojsku i upravu, prihvaćao elemente perzijskog dvorskog ceremonijala te pokušavao povezati makedonsku i perzijsku elitu. Simboličan primjer te politike bila su masovna vjenčanja u Suzi 324. godine pr. Kr., na kojima su se Aleksandar i brojni njegovi časnici oženili ženama iz perzijskih plemićkih obitelji.

Iste godine u Opisu izbila je pobuna makedonskih vojnika nezadovoljnih Aleksandrovom politikom i uključivanjem Perzijanaca. Nakon pomirenja priređena je velika gozba na kojoj se, prema Arijanu, Aleksandar molio za slogu i zajedništvo Makedonaca i Perzijanaca. Upravo će taj stvarni događaj mnogo stoljeća poslije poslužiti kao povijesna jezgra mnogo šire priče o njegovu navodnom „zavjetu“.

Krajem 324. godine pr. Kr. Aleksandra je teško pogodila smrt njegova bliskog prijatelja i zapovjednika Hefestiona. Nekoliko mjeseci poslije, u lipnju 323. godine pr. Kr., Aleksandar je nakon višednevne bolesti umro u Babilonu. Imao je 32 godine.

Iza sebe je ostavio golemo, ali politički nestabilno carstvo koje se nakon njegove smrti raspalo među njegovim nasljednicima. Njegova osvajanja ipak su trajno promijenila antički svijet i pridonijela širenju grčkog jezika i kulture duboko na područja nekadašnjeg Perzijskog Carstva.

Aleksandar je vrlo brzo postao i nešto više od povijesne osobe. Oko njegova života stoljećima su nastajale legende, predaje i književne interpretacije u kojima je povijesnog vladara sve teže odvojiti od mitskog Aleksandra.

Upravo je jedna takva priča, više od dvije tisuće godina nakon njegove smrti, završila uklesana u mramoru.