Prije smo, pod Titom, imali svoju nezavisnost – kakva je bila, takva je bila – čiji je on bio garant, i s kim se on oko nje dogovarao manje je bitno… Ali je to ipak rađeno laički i zbog toga smo mi sad u ovakvoj situaciji. Ak’ se ovako nastavi, tu nema ništa za nas. Idemo ka totalitarnom svijetu, Orwellovom svijetu, gdje ćemo mi biti samo topovska hrana za, ne znam, islamski ili afrički front, kako se već gospoda nagode
Branimir Johnny Štulić je u intervjuu 1990. godine naveo svoja predviđanja o političkoj situaciji na Balkanu. Prenosimo intervju s novinarom Vladimirom Stakićem, koji je tada radio za magazin “Stav”.
Branimir Johnny Štulić, jedna od ključnih i kultnih figura ovdašnjeg rock’n’rolla, došao je još jednom iz Nizozemske da pokrene, iziritira, podsjeti, pomakne… Kompletno beskompromisan i do besmisla uporan, valjda više nego ikada u skladu sa jednim od svojih životnih načela pregnantno formuliranih u naslovu jednog od ključnih albuma “Ravno do dna”, riješio je da još prije nego što je počeo snimati novu ploču cijelom svijetu pokaže i dokaže da je sustav mišljenja, na čijem je razvijanju tolike godine radio, doveo skoro do savršenstva.
Iako ga nije uvijek moguće razumjeti, iako je nemoguće s njim se uvijek složiti (osim ako niste on), teško mu je odoljeti, a još teže parirati.
Ovaj intervju je njegov potpisnik doživio kao jedno od najtežih, ali i najzanimljivijih iskustava u ne tako kratkoj karijeri profesionalnog slušatelja rock glazbe.
U izvodu iz reda vožnje koji može poslužiti i kao bilježnica, ostalo je zapisano da Johnny trenutno čita tri knjige: “Upotreba imaginacije i zalazak zapada” – Elemira Zole, “Struktura saraja (Azijatski despotizam kao tvorevina mašte na Zapadu u XVIII vijeku” – Alena Grorišara i “O nastajanju i nestajanju” – Aristotela.
Ova posljednja rečenica bi trebala biti uvod.
STAV: Koji te osobni motivi nagone da svoj mozak toliko držiš u stanju hiperaktivnosti, da tražiš odgovore i na najbesmislenija pitanja koja ti ljudi postavljaju u svakakvim intervjuima koje ovih dana daješ?
JOHNNY: Mislim da je to, ako uopće imam osobnih motiva, želja za saznanjem, za istraživanjem, za dokučivanjem. I želja da pronađem odgovor na pitanje: šta ja u svemu ovome trebam raditi? To je nulta točka. I te četiri stvari su nekakvi moji motivi.
STAV: Ne možeš poreći da si od početka karijere, i pjesmama i onime što si pričao vukao etikete sve do ultraljevičara. A u međuvremenu se toliko toga okolo promjenilo da…
JOHNNY: Da sam ostao na ljevici da bi ljevica došla na desnicu. Sve se ostalo oko mene promjenilo, što je inače fakt. Najveći ljevičari su postali najveći desničari. Četrdeset godina smo slušali zavijanje vukova, sada ćemo četrdeset godina slušati blejanje ovaca. I sad, što bi ja u svemu tome trebao raditi: da blejim ili da zavijam? Što se od mene očekuje? Izgleda da moram da napravim takvu situaciju da se od mene očekuje da zavijam, ako već ne znam blejati.
STAV: Možda bi bilo logično da posle “Pit i to je Amerika” sada napraviš nešto kao “Sergej i to je Azerbejdžan”, ne znam…
JOHNNY: Da, ali ako čovjek jednom napravi “Poljska u mom srcu”, ne treba sada raditi “Srbija u mom srcu” ili “Makedonija u mom srcu” ili… Dovoljan je princip. Kud bi čovjek inače tako stigao? Niti bi itko više vjerovao, niti bi to bilo išta značajno.
Nisam kriv što Azerbejdžan nije bio tak’ popularan ko Amerika kad je ta pjesma nastala. Sad su svi počeli raditi pjesme o Rusiji da bi došli na njihov market, što je sasvim u redu. Ali ja nikad nisam imao pojma da bi trebalo da dođem na iranski market ili na austrijski, poljski, ni na američki market. Uostalom, “Pit i to je Amerika” i nije moj tekst, samo sam imao melodiju koja mi je sjela. Inače, ja sam o Americi ne bih ni pisao.
Ne bih rekao da sam Mojsije
STAV: Planiraš osnovati Balkansku partiju rada. Hoće li ona biti transnacionalna?
JOHNNY: Samo ukoliko se složimo da jebeš zemlju koja Bosne nema. Ak’ to vrijedi, vrijedi i ovo. A puni naziv treba biti “Balkanska partija rada (goli kurac)“. Da se jednog dana, kad se gospoda uohole, bar sjete odakle su krenuli, kad već ne znaju kuda idu.
STAV: Sve zajedno, i ideja i partija djeluju prilično neozbiljno.
JOHNNY: Tako je, da bi se jednog dana sve to moglo pokazati kao vrlo ozbiljno. Jer, kad bi sad bilo vrlo ozbiljno, onda bi vjerojatno na kraju bilo vrlo neozbiljno. Bila bi opća komedija, kao što je slučaj sa mnogim dosadašnjim iskustvima tog tipa, ne samo kod nas. Ali neka ima bar malo humora u svemu tome, već će biti lakše.
STAV: Čudno je da se ti baviš radnicima, da se poistovećuješ s njima. Otkud to?
JOHNNY: Takva mi je pozicija u lancu reprodukcije. Tko ima u rukama ekonomiju, taj ima i vlast. Ja je nemam, pa sam dakle u istoj poziciji kao i bilo koji radnik. Ja i jesam radnik.
STAV: U tome vidim tvoju želju da budeš Mesija, predvodnik.
JOHNNY: A jel’, kako si došao do toga, po čemu? Rekao sam ti što trebam – gole kurce. Ali bolje od sebe, jer su oni moj interes. Od gorih nemam nikakvu korist. Samo ću biti još gori, koji sam se kurac mučio u životu da budem gori. Moj interes su bolji od mene. Ja, bilo kao Mesija, bilo kao zadnji kurac, trebam boljeg od sebe. To je moj privatni interes.
Partija rada je vrlo časna organizacija, jer bez rada nema ništa. Ne potcjenjujem ljudski rad apsolutno. Ne bi’ rek’o da sam Mojsije. Ako moram to raditi, onda je to samo zato što neko mora skupiti nešto, organizirati, brinuti da nema što nema. Za to treba kvalitetan kadar, a njega nema. I zato će cijela stvar ostat na papiru još najmanje pedeset godina.
Topovska hrana na dva fronta
STAV: Čemu tolika pretjerivanja?
JOHNNY: Namjerno pretjerujem da bi se stvari bolje vidjele. To je kao sa lastikom. Kada hoćeš vidjeti je li negdje zarezana, moraš je dobro nategnuti da bi vidio gdje će puknuti prvom sljedećom prilikom.
STAV: Mislim da još nismo raščistili jednu stvar: jesi li ti marksist?
JOHNNY: Sada, kad su stvari ogoljele u ovoj zemlji i kad se preko noći poslije četrdeset godina društvenog vlasništva i nacionalizacije formiraju klase patrona-gazda i radničke klase i odjednom priča o potpisivanju godišnjih ugovora između njih, jesam marksist, vrlo veliki. Ali samo u tom smislu i ne dalje od toga.
Tko su patroni u ovoj zemlji? Oni koji bi inače trebali platiti za sve svoje kriminalne postupke u prošlih četrdeset godina. Sad su postali patroni dajući ljudima kost da se oko nje glođu, skidajući joj četiri nule. Što su založili za te četiri nule? Založili su zemlju i njenu slobodu! To su založili. To su kriminalci. A ja sam jedini čovjek u Jugoslaviji koji to govori, a svi ostali su sretni. Pa nek’ im bude, ali nek se zna da je Johnny sumnjao u to. Od samog početka.
STAV: Kako ti gledaš na ulogu pojedinca u povijesti čovječanstva?
JOHNNY: Znam za tursku poslovicu, koja je univerzalna, da jedan čovjek vrijedi više od stotine ljudi i da stotinu ljudi ne vrijedi kao jedan čovjek, a ja Turcima generalno vrlo vjerujem. Druga stvar – znam povijest: znam da je sve ovo što sada imamo, ovaj razgovor koji se snima, radio, svjetlo, to je sve jedan čovjek – Tesla. Da nije bilo njega, mi bi sad bili u nekom drugom stadiju.
Pogledajmo drugu Jugoslaviju. To je isto bio jedan čovjek. Nije bitno tko je bio iza, tko je bio pored. To je bio Tito.
Kad gledam muziku vidim Johna i Paula – Beatlese. Da nije bilo njih, ja ne bi svir’o.
Pojedinac? To nam je najviše falilo do sad.
STAV: Slažeš li se sa ocjenom da smo ovdje, u Jugoslaviji, sada generalno slobodniji nego ikad ranije?
JOHNNY: U nekom smislu jesmo, a u nekom smislu nismo. Jesmo utoliko što nas ima više koji smijemo razgovarati, smijemo pomišljati da nešto napravimo, a nismo utoliko što smo prije bili više svoji nego smo danas.
Jer prije smo, pod Titom, imali svoju nezavisnost – kakva je bila, takva je bila – čiji je on bio garant, a s kim se on oko nje dogovarao manje je bitno…
Ali je to ipak rađeno laički i zbog toga smo mi sad u ovakvoj situaciji. Ak’ se ovako nastavi, tu nema ništa za nas. Idemo ka totalitarnom svijetu, Orwellovom svijetu, gdje ćemo mi biti samo topovska hrana za, ne znam, islamski ili afrički front, kako se već gospoda nagode.
Kao što je otprilike, uostalom bilo i do sada, ali smo nekako više nastojali imati stvar u svojim rukama.
Volej a la Johnny
STAV: Koliko si bio ozbiljan kada si rekao: Ako rocku oduzmeš seks i politiku, zašto onda svirati? Stavljaš li tu politiku na mjesto droge u ono sveto trojstvo?
JOHNNY: Pa zato smo mi ljudi i napravili politiku da je imamo umjesto droge. Tamo gdje politika ne funkcionira, tamo droga vlada. Je li to crkva, po Marxu, ili je to faktička droga, nije bitno, ali to je činjenice. I zato Amerika ima tako grozne probleme s drogom. Tamo nema politike.
STAV: I dalje o Zapadu misliš uglavnom isto – negativno. Kažeš da je i tebe pokvario, a ipak ostaješ tamo. Zašto?
JOHNNY: Ja taj proces ne mogu spriječiti. Što čovjek promatra, to postaje. Tu ne mogu ništa, kao što nitko od nas ne može. Možeš samo ne promatrati, a to nije rješenje.
STAV: Jesu li te i ranije ovoliko interesirale teme bez veze s muzikom – ili je to stvar novijeg datuma?
JOHNNY: Ja sam se i počeo bavit’ muzikom zato što sam sve ovo imao u glavi i muzika mi je bila jedini način da to nekak’ kanaliziram, da dođem do objekata za komunikaciju. Nema čovjek inače s kim razgovarati. I sad nemam s kim razgovarati, a kamoli kad ne bi bio poznat. S kim bi mogao razgovarati?
S kim? Stavili bi me u ludnicu! Da ne bi’ došao u ludnicu, moram razgovarati.
STAV: Nekako mi se čini da ti s godinama narasta sklonost ka smatranju sebe za preteču svega postojećeg? Teško je naći bilo šta u ovoj zemlji što se kronološki pojavilo poslije tebe, a da ne tvrdiš da je pod tvojim utjecajem?
JOHNNY: To je zato što imam bolje viđenje od drugih, pa znam. Ne zato da bi ja dobio išta poena na to. Sve što kažem može se vrjednovati: dobro i loše, je tako – nije tako, ali ja tako stvari vidim i tako mislim. Ali ova tvoja konstatacija stoji – a ako treba dokazivati, možemo konkretno, točku po točku, ali neće biti mjesta za sve.
STAV: Na što si konkretno uticao u domaćem rock’n’rollu?
JOHNNY: A na što nisam?
STAV: Dobro, na što nisi?
JOHNNY: Nisam utjecao na Bijelo dugme kad se pojavilo, nisam utjecao na one prije Bijelog dugmeta, nisam utjecao na Grupu 220. Ali od kad sam se pojavio – utjecao sam na sve! I ne samo na rock’n’roll nego baš na sve. Možda ne na nogomet u tolikoj mjeri, ali sigurno i oni što igraju misle da bi trebali biti kao Johnny Štulić.
STAV: Postoji jedna točka koju relativno lako prelaziš i kada počinješ govoriti i ono što ne misliš. Svjestan si toga?
JOHNNY: Da. Kad govorim emocionalno onda sam takav, kad govorim logično onda sam onakav.
STAV: Ipak, u cijelom tvom novom medijskom nastupu vidim jednu vrlo veselu, obješenjačku žicu?
JOHNNY: Vrlo je vesela, da. A što nam drugo preostaje? Ne da se mi sad moramo svi veseliti, daleko od toga. Ali ako ispadne nešto veselo, daj da se svi nasmijemo pa će nam možda opet biti malo lakše. Jer ako nema šege i zajebancije, jebeš život.
STAV: Čini se da uživaš igrati se sofizama. Da se uvaljuješ u teško razrješive logičke zavrzlame i da njima mučiš sugovornika, a nekad i sebe. Zašto?
JOHNNY: Zato što čovjek mora misliti da bi se izvukao iz te nemoguće situacije. Ako nije u nemogućoj situaciji on ne misli. A pošto se od mene očekuje da mislim, a i ne samo od mene, volio bih da svi ljudi misle, onda bi ja još više mislio, pa bi nam svima bilo zanimljivije. Zato se moram uvaljivati u te neke nemoguće situacije, to je isto fakt.
Sebi nisam čudan
STAV: Ne čini li ti se da si zatvarajući se u ovaj način mišljenja i ovaj krug tema suzio krug ljudi koji se interesiraju za tvoju muziku? I koliko ti je to u suštini bitno? Koliko ti je uopće stalo do toga da ljudi sada primaju tvoje pjesme na način na koji su ih primali ranije?
JOHNNY: Po svom karakteru sam emocionalno vezan za razumsko. Tako da nekako u svojoj biti ne mogu voljeti ono za šta nemam interesa. Nisam puno pametan i kad ne mislim – pogodim, kada mislim – zajebem se. Ne misleći, ja sam mislio da je bolje da iza sebe imam pet tisuća ljudi koji me razumiju, nego pet miliona koji me kupuju i ne razumiju. Nikad neću pogodit’ bilo kome, to je moja politika. Jer ja bi prvi to kupovao. Ja.
STAV: Koliko u svim ovim intervjuima koje daješ ovih dana razgovaraš s ljudima koji te pitaju, a koliko sa samim sobom? Čini mi se da se nikako ne daš kanalizirati.
JOHNNY: Znam samo to da ne želim fascinirati druge, to mi nikad nije bila ambicija. Oduvijek sam govorio da bih bio sretan da imam najmanje od svih. Onda bi me ljudi bar pustili na miru. Prema tome, hoću da se i drugi obogate, da njima bude bolje, e onda će i meni puno bolje bit’. Jer kad je samo meni dobro, meni nije dobro, što će to meni?
Ne da ja idem za tim da svima bude dobro, idem za tim da me ostave na miru. A ostavit će me i pustit će me da prođem svojim putem samo ako su oni zadovoljni. Ja sam, ovak’ malo čudan čovjek, ali ako oni to vide i ne daju mi da prođem, šta onda meni drugo preostaje. Mali siroti provincijalac mora se snalaziti.
STAV: Misliš li da si čudan?
JOHNNY: Jesam, malo, da. Sebi nisam čudan, čudan sam kad se kompariram s drugima. Onda vidim gdje mi je mjesto. Nisam ja budala, to bar nisam. Ali to ne znači da ne bih mogao biti budala. Nitko nije savršen. I dobro je da čovjek nekad bude budala, tim se više vidi kad nije budala. Tak’ da me to uopće ne smeta.
Koji put od sebe i radim budalu samo zato da se vidi da to nisam oduvijek bio i da tu ima i dobrih, pametnih stvari. Nitko ti ne zna koji put reći tako dobru, pametnu stvar kao budala. To je stara stvar. Zato su kraljevi i imali lude.
I Turci su to slično rješavali. Oni su Sultanu slali vezira koji mu je ljubio noge jer ga nije smio gledati u oči i govorio:
“O Presvjetli, o Veliko Sunce, oni kauri, oni bijesni psi, oni nevjernici, zamisli, oni kažu da si ti pizda!“
Tako to funkcionira na cijelom svjetu. S kravatom ili bez nje.
STAV: Na kraju, kako se osjećaš u situaciji kada su stare pjesme bolje prihvaćene od ovih novih?
JOHNNY: Pa bolje išta nego ništa.
STAV: To te ne uzbuđuje?
JOHNNY: Ne. Uopće. Znam da će biti onako kako ja kažem. I ne samo to, kako kažem tako će i biti jer nema drugog izbora. Sasvim sigurno. A ono što sam ja mislio prije deset godina mnogi misle sada. Tako će za deset godina shvatiti da je i ovo bilo u redu. A onda će ponovo doći jebati me u mozak s istim stvarima.
Razgovarao: Vladimir Stakić (Stav, veljača 1990.)
IZVOR: STAV (1990)
