Dvojni kriteriji: vrijede li iste mjere neprihvatljivosti za koncerte i navijačke tribine?
Na današnji dan, 28. listopada 1950., u Zagrebu je osnovana Torcida, najstarija navijačka skupina u Europi. Povijesni podatak koji se jutros pojavio na informacijskom ekranu ispred Glavnog kolodvora podsjetio je prolaznike na rođenje jednog od najprepoznatljivijih simbola hrvatske navijačke kulture, te bogatu i burnu tradiciju splitske navijačke scene – ali i otvorio aktualno pitanje: vrijede li za sve jednaki kriteriji javne prihvatljivosti?
Gradonačelnik Tomislav Tomašević posljednjih je dana više puta istaknuo da je pozdrav “Za dom spremni” neprihvatljiv u javnom prostoru, najavivši kako će Grad Zagreb, u okviru svojih ovlasti, zabranjivati održavanje koncerata na kojima bi se taj pozdrav uzvikivao ili tolerirao, pozivajući se na Ustav Republike Hrvatske i odluke Ustavnog suda koje ga označavaju kao protivnog temeljnim vrijednostima antifašizma na kojima počiva hrvatska država.
https://dnevnik.hr/video/tomasevic-o-thompsonovom-koncertu—63184057
No, ako se taj kriterij primjenjuje na izvođače poput Thompsona, nameće se logično pitanje – bi li se istim mjerilom trebala mjeriti i Torcida, koja je tijekom ove godine više puta javno skandirala upravo taj pozdrav?
Ako je “Za dom spremni” neprihvatljiv na koncertima, ne bi li trebao biti neprihvatljiv i na utakmicama? Ne bi li po istim kriterijima Torcidi trebalo zabraniti organizirano prisustvo na utakmicama u Zagrebu, s obzirom na to da se taj pozdrav redovito čuje na utakmicama Hajduka?
Formalno gledano, Grad Zagreb nema ovlast izravno zabraniti navijačkoj skupini prisustvo na stadionima. Za to su nadležni Hrvatski nogometni savez (HNS), Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) i organizatori utakmica, poput GNK Dinama ili NK Lokomotive.
No, Grad ima mogućnost uvjetovati korištenje gradskih prostora, potpore i organizacijskih suradnji, a sam gradonačelnik ima političku i moralnu odgovornost primjenjivati jednake kriterije na sve oblike javnih okupljanja. Jer ako se u jednoj situaciji “Za dom spremni” smatra temeljem za zabranu a u drugoj se isti pozdrav ignorira uz opravdanje da se radi o “sportskoj kulturi” – tada se teško može govoriti o pravnoj i moralnoj konzistentnosti.
Zagrebačka publika, koja redovito svjedoči dolascima Torcide na Maksimir ili u Kranjčevićevu, također ima pravo znati hoće li Grad Zagreb zadržati isti standard neprihvatljivosti i prema onima koji “Za dom spremni” uzvikuju na sportskim događanjima, ili će se kriteriji mijenjati ovisno o političkoj i društvenoj pogodnosti trenutka?
S obzirom na gradonačelnikove jasne izjave o neprihvatljivosti pozdrava “Za dom spremni”, bilo bi logično očekivati da će i u slučaju Torcide Grad zadržati jednako načelo nulte tolerancije prema svakom obliku istog pozdrava – bez obzira na to tko ga izgovara.
Pitanje Tomaševićeve dosljednosti u primjeni standarda ostaje otvoreno.
