Kako nova gradnja ulazi u prometnicu koja je desetljećima nosila ritam Trešnjevke
Ozaljska ulica nikada nije bila mirna kvartovska ulica. Ona je jedna od ključnih prometnih osi Trešnjevke, poveznica između tramvajskog okretišta i Savske ceste, svakodnevno opterećena automobilima, tramvajima, pješacima i dostavom. Za Trešnjevku, Ozaljska nije sporedna ulica – ona je žila kucavica kvarta.
Upravo zato svaka veća gradnja u Ozaljskoj ne mijenja samo vizuru, nego i prostorni doživljaj jedne od najvažnijih gradskih prometnica zapadnog Zagreba.
Ovaj tekst dio je serijala „Nove zgrade koje mijenjaju vizuru kvarta“, u kojem Puls Trešnjevke prati kako suvremena novogradnja ulazi u ulice različitog karaktera – od prometnih arterija do manjih stambenih ulica – i kakve posljedice pritom ostavlja.
Samo dva broja dalje od Trešnjevačke ljepotice, na Ozaljskoj cesti 95, gdje se do nedavno nalazila Phoenix farmacija, u tijeku je gradnja nove stambeno-poslovne zgrade koja će znatno izmijeniti vizuru tog dijela kvarta.
Investitor je zagrebačka tvrtka VDM Nekretnine, a projekt Ozaljska obuhvaća izgradnju 162 stana, s početnom cijenom kvadrata od 5.500 eura. Uz stanove, u sklopu zgrade planirani su podzemne garaže, spremišta i poslovni prostori, čime se osigurava potpuna urbana funkcionalnost. Dovršetak gradnje predviđa se do kraja 2027. godine.
Projekt Ozaljska predviđen je kao poslovno-stambena građevina s tri ulaza i ukupno jedanaest etaža – dvije podzemne, te prizemlje s još osam nadzemnih katova.
Prometna arterija, ali i prostor koji je imao zraka
Iako prometno izuzetno opterećen, taj dio Ozaljske je do sada imao jednu važnu prostornu karakteristiku: otvorenost. Prostor na kojem se danas gradi godinama je djelovao kao rasterećenje u gusto izgrađenom potezu, odnosno kao mjesto gdje se vizura otvarala i gdje je ulica „disala“, unatoč buci i prometu.
Takvi otvoreni prostori u prometnim ulicama nisu luksuz, nego nužan korektiv. Oni ublažavaju osjećaj zagušenosti, omogućuju šire vidike i stvaraju dojam da ulica nije stisnuta između neprekinutih zidova zgrada.
Izgradnjom nove zgrade taj se prostorni odnos nepovratno mijenja. Ozaljska gubi jedan od rijetkih trenutaka širine i dobiva kontinuirani građevinski front.
Kada se gustoća više ne može “rasporediti”
Za razliku od nekih manjih ulica, prometna arterija poput Ozaljske nema mogućnost da se dodatni pritisak “rasporedi” na okolni prostor. Svaki novi stan, svaki dodatni automobil i svaka nova svakodnevna potreba ostaju u istoj ulici.
Promet, parkiranje, sigurnost pješaka i protočnost javnog prijevoza već su sada pitanja koja se u Ozaljskoj rješavaju na granici izdržljivosti. Novogradnja u takvom kontekstu ne dolazi u neutralan prostor, nego se naslanja na infrastrukturu koja već radi punim kapacitetom.
Zakonito, ali s jasnim prostornim posljedicama
Gradnja u Ozaljskoj provodi se u skladu s važećim prostorno-planskim pravilima. No upravo ovaj primjer pokazuje razliku između onoga što je formalno dopušteno i onoga što je prostorno održivo.
Kada se prostor promatra isključivo kroz granice parcele, bez sagledavanja ulice kao cjeline, rezultat može biti zakonit zahvat koji dugoročno pogoršava prostorni doživljaj i funkcionalnost ključne prometnice.
U Ozaljskoj to znači manje vizualne širine, manje “zraka” i veći osjećaj zatvorenosti u ulici koja je već opterećena.
Vizura se mijenja – ali mijenja se i osjećaj ulice
Nova zgrada ne mijenja samo izgled Ozaljske. Ona mijenja način na koji se ulica doživljava. Umjesto povremenog otvaranja prostora, dobiva se kontinuirani niz zgrada koji dodatno pojačava osjećaj gustoće i pritiska.
U prometnim ulicama takve promjene ne djeluju dramatično na prvi pogled, ali se svakodnevno osjećaju – u vožnji, hodanju i boravku u prostoru.
Šira slika Trešnjevke
Primjer Ozaljske pokazuje da pitanje novogradnje na Trešnjevki nije samo pitanje mirnih ili stambenih ulica. I ključne prometnice imaju svoje prostorne granice, a njihovo preopterećivanje ne rješava se samo dodavanjem novih zgrada.
Ako se želi zadržati funkcionalna i podnošljiva prometna mreža, Ozaljsku – kao jednu od glavnih arterija – treba promatrati kao ograničen resurs, a ne kao neograničen prostor za gradnju.
