“Rodil sam se u ulici Drenovačkoj, trešnjevačkoj, punoj vrtova i cvijeća…”
Luka Modrić je u svojoj karijeri osvojio toliko trofeja da ih je teško uopće nabrojati. Kao planetarna zvijezda, najtrofejniji igrač u povijesti Reala, te kamen temeljac svih uspjeha reprezentacije u posljednjih petnaestak godina, današnjim je klincima zasigurno idol bez premca. Mi nešto stariji, odrasli uz Velikog Žutog (i Bobana) imamo neki svoj film. Oni još stariji, svjedoci nekog sad već davnog vremena, na pitanje “tko je najveći hrvatski nogometaš u povijesti” vjerojatno će uglas odgovoriti – BAJDO VUKAS. I stariji navijači Hajduka će Vukasa navesti kao najvećeg igrača u bogatoj povijesti splitskog kluba. Prema anketi Večernjeg lista iz 1994. godine, Vukas je proglašen za najboljeg hrvatskog nogometaša nakon drugog svjetskog rata, a istih je godina, prema “Slobodnoj Dalmaciji”, proglašen za najboljeg nogometaša Hajduka svih vremena.
Bernard Vukas rođen je 1. svibnja 1927., “U ulici Drenovačkoj, trešnjevačkoj, punoj vrtova i cvijeća”, nasuprot Parku Stara Trešnjevka.
Gdje je bio Dinamo?
Od 1938. junior Concordie, kraj rata dočekao je kao pričuva kluba iz Kranjčevićeve, nakon čega je u poratnoj fuziji zagrebačkih klubova nastupao za FD (fiskulturno društvo) Zagreb. Dinamo mu nikad nije otvorio svoja vrata.
“Bajdo je nosio talent u sebi. Bio je rođeni as. A gdje su bili plavi nosevi? Gdje je bio Dinamo? Ili nisu htjeli ili nisu znali. I ne samo da su izgubili smaragdni skarabej, što i nije zlo po sebi; dobili su ‘osvetnika’ koji im je pio krv, na slamku, do kraja karijere. Jer Bajdo je bio povrijeđen u svom ponosu”.
Bajdin susjed od malih nogu, Risto Kostanarović (Bajdo – Drenovačka, Kosta – Iločka), kaže; ‘S Bajdekom je stvar bila ovakva, to je moje mišljenje, kad je u pitanju Dinamo. Tam vam je drmal Mara Wolfl. Do njega je bil Željko Čajkovski. Sećam se komentara koji su dolazili iz plavog tabora. – Vukas? Pa kaj će nam taj? On samo driblja. To je gola istina. Mari Wolflu nije odgovarao čovjek koji će igrati sam. Jer je on ovisil, obzirom da nije puno bežal, o jednostavnoj igri. Istini za volju, znal je proigrati, znal je pucati. Nije mogel izvan sistema. Vukas je mogel igrat sam samcat. Izvan svih sistema.”
Zlatne godine u Hajduku
Tijekom desetljeća provedenog u Hajduku, Vukas je odigrao 202 prvenstvene utakmice i postigao 89 golova. Ukupno, uključujući prijateljske susrete, odigrao je 615 utakmica i postigao 300 golova za klub. S Hajdukom je osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije (1950., 1952. i 1955.), pri čemu je sezona 1950. ostala upamćena kao sezona u kojoj Hajduk nije doživio niti jedan prvenstveni poraz – jedina takva u povijesti kluba
Iako je bio purger i Prigorec, jer je porijeklom iz Donjeg Vugrovca kraj Marije Bistrice, jednom davno izrekao je čuvene riječi – ‘Da se ponovo rodim, opet bih igrao za Hajduk’.
Od 1947. Vukas je u Hajduku, za kojeg je, s prekidom od dvije sezone provedene u Bologni (kao prvi soc-profesionalac!), do svog posljednjeg nastupa (baš protiv Dinama) odigrao 615 utakmica uz 300 postignutih golova. Hajduk je s Vukasom osvojio tri prvenstva bivše države.
Nastupi za reprezentaciju i “ostatak svijeta”
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 59 utakmica i postigao 22 gola, sudjelujući na Svjetskim prvenstvima 1950. i 1954., te osvojivši srebrne medalje na Olimpijskim igrama 1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju.
Nakon dvije sezone provedene u talijanskoj Bologni (1957. – 1959.), Vukas se vratio u Hajduk, a karijeru je završio igrajući u austrijskim klubovima Austria Klagenfurt, Grazer AK i Kapfenberger SV .
Preminuo je 4. travnja 1983. u Zagrebu, a pokopan je na Mirogoju. U njegovu čast, ispred stadiona Poljud u Splitu postavljen je njegov spomenik, a u Zagrebu i Splitu ulice nose njegovo ime .
Bernard Vukas ostaje simbol povezanosti Zagreba i Splita, Trešnjevke i Hajduka, te primjer kako talent, rad i ljubav prema igri mogu stvoriti legendu koja nadilazi klupske i regionalne granice.
Dva je puta nastupio i za “ostatak svijeta”; 1953. godine nastupio je za FIFA-inu “Rest of the World” selekciju protiv Engleske na Wembleyu, a 1955. za UEFA-inu reprezentaciju protiv Velike Britanije u Belfastu, gdje je u pobjedu 4:1 ugradio čak tri gola!
Nevjerojatan dribler i tehničar, žestok i strastven igrač koji je živio nogomet. Šteta što je igrao u ono vrijeme kad nije bilo današnje tehnologije koja bi još bolje zabilježila njegovu nogometnu genijalnost. Imao je strašnu energiju, a na terenu je mogao sve. Legenda o Bajdi i danas se priča se s koljena na koljeno.
Bajdo Vukas, jedinstveni i neponovljivi trešnjevački fakin. Na terenu i van terena.
