Zlatne godine prije rata
Jugoslavija je još uvijek bila ona stara – od 1918., a moja baka u onim “zlatnim” godinama, dok ja bijah vrlo mlad – tek klinac prvih kratkih hlača. O ratu se samo pričalo, onako tiho, u kutu, usput, s nadom da se neće dogoditi.
Bili smo sivim prosjekom gradske sirotinje, ali redovito me – barem jednom tjedno – vodila “Kastneru & Öhleru”, gdje sam se divio onim visokim katovima, punim raznih artikala, meni uglavnom nepoznatih, ali uvijek sam jedva dočekao “štand” sa igračkama, čije su cijene uglavnom prelazile naše financijske mogućnosti.
I danas se sjećam, kako je jednom – negdje na katu – bila izložena maketa kolodvora s dva električna vlaka, koji su jedan drugoga ganjali kroz male tunele, mostove i nadvožnjake. Pored njih bile su figurice putnika, željezničara i vojnika, koje sam netremice gledao barem pola sata, dok je baka kupila dvadeset deka “cukora” i pet deka mljevene – još uvijek prave kave, u onim malim, trokutastim škarniclima od grubog sivog papira.
Rat i nestanak starog sjaja
A onda je došao Rat – onaj pravi, krvav i beskrajan. S ratom i logori gdje je barem jednom mjesečno bila na repertoaru “Mala Floramy” a štićenici su – uz rad – igrali belot, šnaps i “Čovječe, ne ljuti se”, iako su se neki toliko naljutili, da se nisu vraćali na večeru od trulog zeljastog lišća. Staru – svjetleću firmu, ubrzo su maknuli, a imenu Kastnera, pridružio se neki Grgić – vjerojatno iz Ljubuškog ili Širokog Brijega.
I nismo više dolazili u taj trgovački raj. Kavu je zamijenio “Kneipp” a šećer je “glumio” saharin, onog “mog” vlaka više nije bilo – zamijenjen je plehnatim kopijama “Messerschmita” i “Štuka” koji su klepetali motorima “na feder”. Ipak, kroz pet godina, to je ludo vrijeme završilo, endehazijska firma – koja nikada nije imala onaj stari sjaj, maknuta je, i postavljena su nova slova – “NAMA” – po uzoru na ruske narodne magazine.
NAMA i socijalistički entuzijazam
No, moji su – u svojoj neukosti – i dalje to zdanje zvali “Kasnerelerom” – baka sve do svoje smrti. I sve do moje mature, često smo poslije škole znali svratiti u “NAMU”, prošetati svim katovima, iako gotovo nikada nismo bilo što kupili, pa kasnije preko Trga do Nebi-jeve slastičarne na početku Jurišićeve, koji je tada imao – najbolji sladoled u gradu.
Zajedno sa socijalističkim “entuzijazmom”, “NAMA” se razmnožila, ojačala i širila, ali izgubila je onu vodeću ulogu – otkrili smo Trst i Graz, iako je i dalje bila glavnom trgovačkom kućom naše tadašnjosti, prirasla našim . domoljubnim srcima.
Kremacija jednog sjećanja
I onda smo se (devedesetih) dokopali našeg “tisućljetnog” sna, kada se zakon o neuništivosti materije, pokazao labavim, problematičnim i suspektnim. Jer, u tih tridesetak godina, uspjeli smo uništiti sve, što su naši stari (uz veliku pomoć Austro-Ugarske) stvorili. A konačna “kremacija” “NAME” tek je jedan od tužnih epiloga svih naših nada, sjećanja i uspomena. Pogotovo nas koji smo u ovom gradu rođeni…
Trešnjevačke reminiscencije
Piše: F. B.
*
Kastner & Öhler bila je velika austrijska trgovačka kuća osnovana krajem 19. stoljeća u Grazu. U razdoblju Austro-Ugarske razvila je mrežu modernih robnih magazina u više gradova Monarhije, među njima i u Zagrebu. Poslovali su po tada revolucionarnom modelu: fiksne cijene, široka ponuda robe na više katova, veliki izlozi i organizirana prodaja po odjelima. Za mnoge Zagrepčane odlazak u Kastner & Öhler nije bio samo kupovina, nego doživljaj – susret s modernim trgovanjem i urbanim načinom života.
Karl Kastner i Herman Öhler 1881. godine u Ilici 52 otvaraju trgovinu pletenom, modnom i manufakturnom robom, a 1882. trgovina seli u Mesničku ulicu. Trgovačka kuća “Kastner i Öhler” je 1. kolovoza 1882. otvorila svoju drugu trgovinu, u Ilici. Današnji izgled popularna Nama duguje arhitektu Ignjatu Fischeru koji je izveo nadogradnju hotela „K Caru Austrijanskom” u robnu kuću Kastner i Öhler 1913.
Nakon Drugog svjetskog rata zagrebačka je robna kuća nacionalizirana te postaje dio sustava Narodnog magazina (NAMA).
