Kako je revolucionarni pokret za svagda izgubio simpatizera i budućeg člana partije
Ratna godina 1943. bila je sudbonosna silama Osovine, ali ni našem najmilijem svinjčetu, nije ostala u dobroj uspomeni. Hitler se po prvi puta spotaknuo u Staljingradu, da bi kasnije izgubio i bitku tenkova kod Kurska. Potom mu je sve krenulo naopako, do samoga kraja…
Te je zime snijeg do koljena (meni do struka) napadao, pa je drvena ralica – sa dva ogromna konja – kolnik Brozove ulice tek popodne razgrnula. Trešnjevački je plac zjapio prazan, a kruh smo čekali u velikim repovima – onaj crn i blatnjav, na karte. Ulja nije bilo, pa smo salatu začinjavali otopljenom svinjskom masti sa ostacima čvaraka. Umjesto šećera, u napitak, koji smo zvali kavom (cikorija) stavljali smo tablete saharina, švercom nabavljenog.
Iako mog starog politika nije zanimala, svi smo znali za akcije “komunističkih odmetnika” koji su sve drskije dizali u zrak željezničke kompozicije – neke čak u blizini metropole. Moja tri ujaka, koji tjedan nakon mobilizacije, u friškim su se domobranskim uniformama pridružili “onima u šumi” kako se tada govorilo, dok se otac po tom pitanju nije izjašnjavao – brinulo ga je – jer je to čuo iz pouzdanih izvora – da je tamo hrana loša, a grijanje tek povremeno uključuju. Tako je – kakav bio, da bio – “komfor” našeg podrumskog stana prevagnuo i umanjio broj potencijalnih narodnih heroja, kojim bi moj otac zacijelo postao.
Svoj otpor okupatoru, pokazao je izradom malog (1.0 x 1.5m) svinjca, smještenog u udaljenom kutu stražnjeg dvorišta, gdje smo (ilegalno) udomili malog pajceka. Napoj smo nabavljali u obližnjim gostionicama, a “transportirali” ga na paket tregeru bicikla. Ljeti sam bio zadužen za branje trave, raznog drača i nabave pokoje buče (kod Odobašića, vrtlara na kraju ulice). Da ne bude usamljen, pajceku smo dogradili i provizorni kokošinjac, pa se u nas našlo i po koje jaje.
I, da više ne duljim- usprkos ratu – došla je opet zima, sa tzv. “zimskim radostima”, od kojih pamtim jedino “umorstvo” mojeg miljenika. Tog sam sudbonosnog dana ostao kod bake, te tek narednog jutra u “veš kuhinji” ugledao uredno obrađene dijelove meni dragog pokojnika. Malo susjedu Florijanu, malo teti Ljubici, paketić gostioničaru te nešto baki u Ilici, tako da su nakon nekog vremena ostale tek dvije kante masti, u koje su bile zalivene kobasice i pečeni komadi mesa, te dimljena rebra obješena u hodniku…Ona manja, tek od kojih pet litara, dočekala je i “8. Maj 1945.”. Svečanosti, oduševljenje (kako kod koga), mitinge, mimohode i sve ostalo što je uz oslobođenje (mi smo to zvali preokretom) i išlo, ovaj puta neću spominjati.
Prošao je tjedan, ili možda dva, kad su jednog jutra u našu zgradu upala četvorica (možda i koji više – nisam ih stigao brojati) uniformiranih likova. Dvojica – od kojih jedan veličine uredskog ormara, nasrnuli su na naša sirotinjska vrata, odgurnuli majku na stranu i počeli razbacivati te premetati ono malo naše sirotinje. Ubrzo su u našoj improviziranoj špajzi ugledali tu jadnu kanticu masti, te zajedno sa dvije vrećice brašna – koje je majka donijela iz Zagorja – bez pozdrava nestali.
Tih su dana mog oca, zajedno sa teretnjakom veletrgovca Penića, kod kojeg je radio, nove vlasti “rekvirirale” – prevozio je gradom jedinice za sličnim zadacima, pa kad je došao kući, gotovo da je poludio. Kako je jedan od mojih ujaka (imao je neke zvjezdice na rukavu) upravo stigao u Zagreb, uspjeli smo ga naći i požaliti se na taj postupak. Cijeli je dan istraživao, raspitivao se koliko je bilo moguće, no bez ikakva rezultata. Uspio je jedino saznati, kako je gotovo sigurno da su to uradili na svoju ruku neki nedisciplinirani pojedinci. Bilo kako bilo, naš je revolucionarni pokret tog dana – za svagda – izgubio u meni svog simpatizera, sljedbenika i budućeg člana partije.
