Predzadnju nedjelju u srpnju proveli smo u bicikliranju i drugim rekreativnim aktivnostima na Jarunu. Krug oko jezera pokazao je zapuštenost te nebrigu i nemar za prostor koji bi neka ozbiljnija i kompetentnija uprava odavno izbrusila u dijamant kakav može biti.
Samo jezero krcato je lokvanjima. Glavna razlika između lopoča (Nymphaea) i lokvanja (Nuphar) leži u izgledu cvjetova i listova. Lopoči imaju velike, izražene latice i manje, zelene lapove, dok lokvanji imaju manje, žute cvjetove s velikim, zaobljenim lapovima.
Dali smo si truda i odokativno prebrojali kupače koji su se tog nedjeljnog popodneva pozicionirali po jarunskim plažama. Barem tisuću do tisuću i pol ljudi spas od popodnevnog sunca pokušalo je naći u jezeru. Kako probijanje kroz guste lokvanje slabijim plivačima može stvoriti problem, postavlja se pitanje tko je i na temelju kojih procjena odlučio da toliki broj kupača ne iziskuje prisustvo barem po jednog člana spasilačke službe na svakoj plaži na jezeru. Nekada je petnaestak spasioca pokrivalo Malo, i još toliko njih Veliko jezero. Nekada se jezero čistilo od lokvanja.
Prošloga smo ljeta primijetili da je spasilačka služba na Malom jezeru potpuno ukinuta, dok se na glavnoj stanici spasilačke službe na Velikom jezeru uglavnom moglo vidjeti dvoje spasioca. Jučer, 20. 7. 2025., u sred ljeta, na Jarunu nije bilo niti jednog jedinog spasioca. Pitati ćemo upravu tko donosi ovakve odluke i radi li se ovdje o ozbiljnom propustu, nebrizi ili čak svjesnoj odluci koja ugrožava sigurnost građana.
Jarun kao simbol upravljačke nemoći
Kad bi Jarun bio poduzetnički projekt, davno bi bankrotirao. Kad bi bio sportski centar u privatnom vlasništvu, već bi cvjetao. No Jarun je javno dobro – i upravo zato već godinama propada.
Rekreacijsko-sportski centar Jarun, nekada ponos Zagreba i omiljeno gradsko okupljalište, danas je sjenka samog sebe. Od zapuštenosti do nedostatka vizije i volje da se to promijeni – sve vodi do jednog uzroka: upravljačke nesposobnosti.
Lokacija za pet, upravljanje za jedan
Jarun je smješten na zlatnoj lokaciji: tik uz Savu, povezan s gradom, okružen kvartovima, idealan za rekreaciju, sport, kulturu i turizam. Mjesto koje bi druge europske metropole pretvorile u ponos i izvor prihoda – Zagreb pretvara u birokratsku crnu rupu.
Dok s jedne strane imamo ogroman potencijal – od veslačke staze svjetskog ranga do neiskorištenih ugostiteljskih objekata i zaboravljenih sportskih terena – s druge imamo ravnodušnu i neambicioznu upravu, kojoj je osnovna funkcija održavanje statusa quo (da se ljepše izrazimo).
RSC Jarun: Brodogradilište bez kapetana
Na papiru, RSC Jarun ima sve: sportsku tradiciju, infrastrukturu, interes građana i događanja. U praksi, RSC Jarun vodi se bez strategije, bez javne komunikacije i bez vizije. Tko su ljudi koji odlučuju o ovom prostoru? Kojim kompetencijama, kojim rezultatima, kojim planovima? Javnost to ne zna – i to je problem.
Zakulisne igre, objekti pod ključem, nejasna pravila – sve to obeshrabruje inicijativu, ubija razvoj i tjera korisnike. Umjesto da Jarun bude dinamičan prostor pun života, on postaje mjesto stagnacije.
Što bi Jarun mogao biti?
Jarun može biti:
– Regionalni centar za veslanje, triatlon, SUP i druge vodene sportove.
– Platforma za ljetne festivale, kulturna događanja, noćni život.
– Oaza za sportski turizam i aktivni vikend građana.
– Model održivog upravljanja javnim prostorima.
Ali za to je potreban korak koji gradska uprava i Ustanova za upravljanje sportskim objektima već godinama izbjegavaju: reforma upravljanja.
Vrijeme je za odgovornost
Ako gradska vlast doista želi “grad za ljude”, neka počne s Jarunom. Neka objasni tko i kako upravlja prostorom, po kojim kriterijima se prostor daje u najam, gdje završava novac, i koji je plan za budućnost. Jer javni prostor bez odgovorne uprave – nije prostor za ljude, već za povlaštene.
Dok čekamo da se netko sjeti da Jarun vrijedi više nego što pokazuje njegova trenutna zapuštenost, vrijedi podsjetiti: ne postoji loš prostor, samo loši upravitelji.
