Raskrižje Tratinske i Brozove, 10. Travnja 1941.
Tek mi je šesta godina, pa me otac drži na ramenima da bolje vidim. Wehrmacht kolona složno stupa od Savske prema Placu. Mnogi suzdržano plješću, pa im se i ja pridružujem ručicama. No, moj otac ne plješće. Dva ili tri dana kasnije, dolaze rezervni “osloboditelji” i odmah bacaju iz stanova dokazane negativce. Useljavaju se, da stanovi ne budu prazni.
Prođu tako još četiri teške godine, i eto mene i oca na istom raskrižju. Od Savske prema placu valja se hrpa partizana, većina u engleskim “kaki” uniformama. Neki u cipelama, mnogi u opancima, ali nitko nije bio bos.
Opet mnogi plješću, ali nisam siguran da li baš oduševljeno. I moj otac je zapljeskao – valjda stoga što me nije trebao nositi na ramenima, pa su mu ruke bile slobodne. Ja nisam, niti danas ne znam zašto.
Pridošlice su odmah počele bacati iz stanova likove koji su to isto činili četiri godine ranije. Pri tom, u žaru borbe, i mnoge “kolateralce”.
Ovaj put prošlo je puno godina do novog bacanja iz stanova, ja sam postao starijim, a otac je umro, tako da nitko od nas dvojice nije pljeskao.
No, makar – ovi novi osloboditelji – nisu stigli u organiziranim kolonama, nisu imali jednake uniforme (nekima su bile vidljive tek bijele čarape), no bacanje im je išlo od ruke. I, jer je politička situacija – kako političari govore – opet složena, a znamo da se povijest u ciklusima ponavlja, svatko će pametan čim prije prodati stan. Ne samo radi poreza na nekretnine…
