Naš kućevlasnik zvao se Helebrandt. A to sam prezime upamtio, jer me majka sa šest godina učila slovima upravo na tom prezimenu. Njegovu sam suprugu pozdravljao sa “Kistihand milostiva” iako mi značenje tog pozdrava nije bilo jasno. Učiteljicu sam godinu kasnije oslovljavao tek sa “Gospođo Darinka…” Imala je na katedri šibu, koju nikada nije upotrijebila.
Majka mi je bila pazikućom u trokatnici, dok je otac radio kod veletrgovca Penića kao šofer, mehaničar i utovarivač kolonijalne robe. Stanovali smo u podrumu, što je bilo dobro, jer zime su bile hladne, drva i ugljen skupi, tako da smo i nehotice iskorištavali dio zemaljske geotermalne topline. Svejedno, ložili smo samo danju u kuhinji.
I da dani ne budu suviše dosadnima, jednog jutra krenuo je onaj Veliki Rat. Preko željezničke pruge, u čudnim uniformama došli su “naši” kako je rekao Stipe – lokalni sakupljač krpa za “canjkfabriku”, a moj “hauser” završio u Jasenovcu. Nestala je i “milostiva”, ali par dana kasnije – sa malim koferom u rukama. Kako se rat rasplamsavao i ja sam nastavio rasti, ali stidljivo, gotovo neprimjetno. I tako dok je ratu polako stigla peta, a meni deseta godina, došli su opet “naši” – ovaj puta oni od tišlera Franje, prvog predsjednika našeg Uličnog odbora.
Bilo je mnogo nepravdi, kako je kasnije pričao susjed Florijan, tatin šah-partner, ali ja sam po prvi puta vidio more. Poslali me ovi iz uličnog odbora, zajedno sa hrpom dječurlije, na onaj otok kraj Rovinja. Somerice, kruha, marmelade i margarina bilo je do mile volje, tako da sam se prvi puta u životu do sita najeo. Vratilo nas sa livada, podruma i Jelenovačkih obronaka u pravu školsku zgradu, onu na Svetom Duhu, a našeg učitelja, koji je zamijenio Darinku, morali smo zvati “Druže”. Vjeronauk je ostao – sve do četvrtog razreda, da bi nestao u prvom gimnazije. što sam nekako prebolio.
Kako tada “pučanstvo” nije znalo engleski, a i sa hrvatskim nije bilo baš na ti, umjesto “teenagerima” nazivali su nas tek “šmrkavcima”. Usprkos “velikim društvenim promjenama”, i dalje smo ostali pristojni, puštali mjesto starijima u tramvaju, bojali se profesora – zajedno sa našim roditeljima, koji nisu niti pomislili žaliti se na njihove odluke. Politika nas nije zanimala, što nas nikako nije priječilo da se na sav glas trgovima i ulicama deremo, kako “Život damo, ali Trsta ne damo…” No, životi nam ostaše, a Trst smo osvojili tek u šezdesetima – doduše samo kvart “Ponte Rosso“.
Vrijeme je prolazilo, mi se “kulturno uzdizali”, a kruh smo odavno prestali kupovati na “karte”. U “Domovima kulture” igralo se, plesalo, plelo i gradilo jedrilice, a povremeno je i neki od poznatih umjetnika naišao zapjevati. Ali pristojno, u odijelu, mašući rukama tek koliko su stihovi zahtijevali – kostime nalik kupaćima, nosilo se tek na plažama. Na stadionima i hipodromima igrao se nogomet i natjecali su se konji – no ipak, tu i tamo se znao održati i pokoji Veliki slet – u čast Najvećeg sina naših naroda. No, i to je prošlo. Mi mladi, nikada nismo niti pitali, a niti znali, tko je koje vjere, nacionalnosti ili podrijetla. Za stare baš i nisam siguran.
Živjeli smo sve bolje (što je danas priznati velikim grijehom) – gradile su se škole, pruge, ceste, stanovi solidarnosti, radnička odmarališta, dječji vrtići – čak i novi zatvori. Brodogradnjom smo bili treći u svijetu (iza Japana i Južne Koreje) a morima i oceanima plovili su (neki i potonuli) naši mega brodovi – oni klase “Berge Istra” te još neki “Berge” – ime sam mu zaboravio. Tada smo prvi puta čuli piskutljiv glas “Drugarice” Jovanke – ona je tom brodu bila krsnom kumom.
Naša građevna poduzeća bila su prisutna na svim kontinentima, moderne tvornice natjecale se sa onim zapadnima, Končar među rijetkima u svijetu proizvodio električne (tiristorske) lokomotive, a Pliva bila svjetski poznat farmaceutski gigant. Kvadratni metar stana mogao se kupiti za mjesečnu plaću, a tvornice i veća poduzeća dijelila su tzv. društvene stanove. Imali smo “topli obrok”, radnička odmarališta i posve besplatnu – danas se vidi – izvanredno učinkovitu zdravstvenu zaštitu. Ostarjeli roditelji, svoje su posljednje dane uglavnom proveli u svojim obiteljima – “udomljavali” smo tek kućne ljubimce. Od mirovine – koja je dolazila mjesec ranije . moglo se pristojno živjeti – čak jednom godišnje otići i na more.
No, nismo bili zadovoljni – američki filmovi prikazivali su daleko bolji standard – automobili su im imali barem šest cilindara, svaka kuća bazen, a svog su predsjednika smjeli kuditi do mile volje – neke čak i utamaniti. I, polako se sve počelo mijenjati, da bi na kraju netko “ugasio svjetlo komunističkog mraka”. Izgleda, Krleža je tu imao prste spominjući balkansku krčmu.
Domogli smo se plavih putovnica, himnu Lijepa naša smjeli smo pjevati gdje god nam se prohtjelo – ponekad smo to čak i morali. Ban Jelačić vratio se – golubovima na veselje – na svoje staro mjesto, samo je konj dupe okrenuo na krivu stranu. I, kao što nam je otac domovine (a tih imamo nekoliko), dižući šaku u zrak, obećao dostići standard Švicarske, mi smo onako tiho, tiše, najtiše – kako samo mi Hrvati umijemo – zajedno sa Bogom, koji je dokazano uvijek uz nas – krenuli tim putem – koračajući energično, ali veoma polako i oprezno. Jer, maglovita su vremena, a legendarne guske vrebaju iz potaje. No, iako nisam vjernik, iskreno vjerujem (kojeg li paradoksa), kako će se to uskoro – zajedno sa pojavom Krista – i dogoditi…
