Zašto nam je važno sjećati se Triglava, kad kupujemo u DM-u?
Prolazim „žilom kucavicom” Trešnjevke. Čitavo moje djetinjstvo i mladost nosila je ime ulica Rade Končara, a danas je to spoj dviju ulica – Ozaljske i Tratinske. Obnovljena je. Osuvremenjena sa svojim neboderom, bez negdašnjih kamenih kocki, nakićena zgradama (bi rekli – svake fele). Prepuna je modernih automobila i tramvaja ovisnih o Remizi, koja ih kao dobra majka uvijek čeka na granici sa prastarom Ljubljanicom. Usprkos svega, onaj stari trešnjevački štih još je tu. Za mene, nikad zaboravljen. Kod Parka stara Trešnjevka, taj osjećaj je posebno jak. Naročito u proljeće, kad rascvjetale divlje šljive govore o još jednoj godini upletenoj u nisku života trešnjevačkog.
Nasuprot Parka, odmah na početku male Okićke ulice i danas stoji stara, dobro mi poznata dvokatnica. Oznaka DM (Drogerie markt) označava još jednu od mnogih trgovina u vlasništvu njemačke tvrtke, koja trguje s kozmetičkim i drugim potrepštinama namijenjenim kućanstvu. Trgovina je to koju ljudi na neki način vole i trebaju, ali nikako ne više od staroga kina, čije je mjesto zauzela. Od dobro poznatoga kina ostala je samo zgrada i klupe ispred nje. Dovoljno da probude sjećanja na neko davno vrijeme, davne susrete i radosti prošlih mladosti. Još i sada vidim kako se iznad vrata crveni natpis: Kino Triglav. Rekoše mi, prije je to bilo kino Patria, otvoreno 27. srpnja 1941., dakle u vrijeme II.svj. rata. Na radost Trešnjevčana, kino se održalo u funkciji do sredine devedesetih godina, pod imenom Triglav, koje je dobilo nakon rata.
Ovdje se nekada stajalo u redu za kino kartu, tu su se ispod ruke kupovale karte u švercu. Tu je ponekad kapnula suza zbog nekoga tko nije došao na sudar, tu je zazujao poneki šamar, rasplamsao bi se sukob trešnjevačkih fakina…U to vrijeme, ako bismo željeli pogledati novi film u kinu Balkan (kultnom kinu u Varšavskoj ulici, koje zbog preuređenja, ali i brojnih političkih igara nažalost prestaje s radom u lipnju 2019.) ili Zagreb (smješteno na Cvjetnom trgu, sada je dio kompleksa Centar Cvjetni, nije u funkciji), govorili smo: „Idem u grad, u kino.”
No, često smo radije ostajali u ovom malom, trešnjevačkom. Sjećam se, ponekad bih subotom, naročito zimi, ovamo dolazila s roditeljima. Otac i ja odlazili smo i na nedjeljne matineje. Kino je bilo nedaleko naše kuće i zabava je uvijek bila zajamčena. A tek u školi? Koliko smo ovdje gledali ratnih filmova u sklopu školske nastave! Dobro se sjećam filmova „Kozara” i „Prozvan je V. treći”, kada je cijeli moj razred (uključujući i najveće fakine) neutješno plakao. Onako sjedeći u redu, svi smo se primili za ruke i drhteći čekali završetak filma. Još danima nakon odgledanog filma, u razredu je vladao red i mir.
Ali ovo mjesto je također uspomena na moj prvi izlazak s današnjim suprugom. Ovdje sam dobila prvu čokoladu, prvi buket cvijeća, prvi put popila kavu s dečkom. Ovdje smo odgledali mnoge filmove (kad nismo željeli ići u grad). Popularni film, kavica i kolač u slastičarnici preko puta, lagana šetnja do kuće… Sasvim dovoljno za lijepo provedenu večer. Bili smo skromni i zadovoljni sa životom na našoj Trešnjevki.
Da, ovo mjesto ispunjeno je uspomenama. Kina na Trešnjevki odavno nema. Klupe su još tu, iako na njima nitko ne sjedi. Nema niti slastičarnice. Ostali smo mi sa svojim sjećanjima. Jer za odlazak u kino, sada zaista treba otići u grad.
Pripremila: Maja Cvek – Knežijanka, Zagreb, 2020.
