Priča sportskog komentatora s dušom kvarta
Ako pratite sport, pogotovo tenis, košarku ili Primeru, ime Ivana Hodobe vjerojatno vam je poznato. Komentator Sportkluba, čovjek koji zna prepoznati emociju u šutu za tri poena ili u laktu koji je “slučajno” ostao previsoko – ali i netko tko itekako razumije ritam života kvarta.
Ivan je odrastao na Jarunu na kojem je i živio sve do preseljenja u New York. Nakon godina lutanja, zadnje dvije godine ponovno stanuje na Trešnjevki. Razgovarali smo o sportu, životu i o tome zašto je Trešnjevka bolja od Manhattana – barem u nekim stvarima.
Počeci i kvart:
Puls: Odrastao si na Jarunu, a školovao se na Staroj Trešnjevki, u Dobojskoj – kakva su ti sjećanja na te srednjoškolske dane?
Ivan: Jednom riječju – fantastična! Smijehovi, kao nikad ranije ni kasnije u životu, prvo kave, kasnije pivo, nogomet, košarka. Još uvijek i dosta odlazaka na utakmice, jaka Cibona, konstantno u Euroligi. Malo kasnije i neki izlasci, poznanstva koja su prerasla u prijateljstva, od kojih solidan broj njih eto i danas egzistira. Dobro se sjećam tijekom četvrtog srednje vlastitih razmišljanja o nastavku, fakultetu, i kako ću izdržati bez rutine i društva iz srednjoškolskih dana. Čak mogu reći da je to i jedini period u kojem sam bio na trenutke i pomalo depresivan, kada bih se sjetio da se približava kraj “srednje”. Možda to i najbolje oslikava kako mi je bilo.
Puls: Koliko ti je odrastanje na Jarunu oblikovalo pogled na svijet, prijateljstva, možda i ljubav prema sportu?
Ivan: Pogled na svijet ne znam, rekao bih ne previše, mislim da to najviše dolazi od kućnog odgoja, iako nesumnjivo i ulica napravi svoje. Ljubav prema sportu apsolutno. Prije svega, odlasci s ocem svaki vikend na Maksimir, još u vrijeme jake Jugo lige.
S druge strane, bili smo generacija koja nije sekundu provodila doma, osim ako smo baš morali. U djetinjstvu livada, u osnovnoj pa kasnije i srednjoj, školsko igralište. Jednostavno. Samo nabavi loptu i to je to. Tako su se također razvila mnoga prijateljstva, kasnije malo možda nestala, ali onda u nekoj zrelijoj dobi opet uskrsnula. Pokazatelj da su napravljena na dobrim temeljima (sportskim), iako tada toga nismo bili svjesni.
Puls: Sada si, nakon godina lutanja, ponovno na Trešnjevki, blizu Cibone. Što te privuklo ovom dijelu kvarta?
Ivan: Odlična pozicija. Sve ti je blizu, tj. meni. Prije svega posao, do kojeg imam deset minuta pješice. Do placa i dućana i manje od toga. Stvarno mi je sve nadohvat ruke, a blizu je i centar grada. Zapravo shvatiš da su neki dijelovi kvarta kao prošireni centar. Sve možeš na noge. A onda je samim time i dostupno sve ono što ti može trebati.
A malo i ekonomski razlozi. U trenutku dolaska, cijena kvadrata je bila prilično podnošljiva s obzirom na zagrebački prosjek.
Profesionalni život:
Puls: Kako je izgledao tvoj put do komentatorske kabine Sportkluba?
Ivan: Sve se dogodilo slučajno. Zapravo sam došao na razgovor za posao audio tehničara na Sportklubu.
Međutim, rečeno mi je kako je ta pozicija ipak manje više popunjena, ali kad sam već tu, mogu probati komentirati, pa ako bude iole prihvatljivo, spremni su me primiti. I tako je i bilo. Nakon jedno mjesec ili nešto više dana učenja, vježbanja, i pokušavanja.
Puls: Postoji li neki prijenos koji ti je posebno ostao u sjećanju – zbog utakmice, atmosfere ili možda tehničkih problema?
Ivan: Na početku karijere, oduševljavala me argentinska liga. I dalje me oduševljava, ali je nažalost više ne prenosimo. Stadioni krcati, navijanje neusporedivo s bilo čim. Te se utakmice gledaju i slušaju. Boca, River, Racing, San Lorenzo…Bio sam na utakmici Boce, na kultnoj La Bombonieri. Čudo. Sve od tamo ostalo je u srcu. Ovako pojedinačno, to bi gotovo sigurno bilo finale Wimbledona u parovima, koje su Mektić i Pavić osvojili. Posebna emocija. Vrlo slično bilo je i u osmini finala Eura 2021., Hrvatska protiv Španjolske. Onih desetak minuta na kraju i povratak nakon što smo gubili 3-1. Možda i najboljih deset minuta u komentatorskoj kabini. Nezaboravno. Pa derbiji Betisa i Seville. Sigurno i poneki El Classico, tu je osjećaj uoči utakmice poseban, malo i strah, odnosno izraženija trema, imajući u vidu koliko se to gleda.
Teško se i sjetiti svega. Mislim da iza sebe imam sada već oko šest, možda i sedam tisuća prijenosa. Puno toga prođe i budeš oduševljen nakon događaja, misliš pamtit ćeš cijeli život, a onda za nekoliko dana zaboraviš. Jednostavno, takva je priroda posla, moraš ostavljati mjesta za nove događaje, nove emocije, i onda se u tom miksu dosta stvari i zaboravi.
Puls: Kako balansiraš strast prema sportu s profesionalnim distanciranjem koje komentiranje zahtijeva?
Ivan: Odlično pitanje. Posao je uzeo svoje, posebno jer je na svakodnevnoj razini. Kad uzmeš pripremu za utakmicu i sami prijenos, pola dana ode na to i teško je zadržati istu strast prema sportu, ako govorimo o gledanju sporta. Danas nakon posla nemam baš potrebu odjuriti doma gledati Ligu Prvaka. Definitivno manje gledam sport, ali više pratim, ako me kužiš. Moram stalno biti “unutra”, ali ne da mi se sve gledati. Želim i drugi oblik života. Puno se s vremenom otkrilo i nekih drugih afiniteta, i tu dolazimo do balansa.
Događaji koje nikad ne propuštam su sva nogometna Europska i Svjetska Prvenstva, tu gledam svaku utakmicu. SP u Snookeru, dosta i teniske Grand Slamove. Ostalo je dobrano splasnulo, ali opet kažem, samo u kontekstu toga da ne pogledam cijelu utakmicu od prve do zadnje minute.
Osobno i obiteljski život:
Puls: Tvoja supruga dolazi iz Maroka – možeš li nam je predstaviti i reći kako izgleda suživot dviju kultura na Trešnjevki?
Ivan: Supruga se zove Mouna. Iz Rabata je. Rabat je glavni grad Maroka. Lijep grad, na obali Atlantskog oceana, ima dušu, neku dobru vibru i energiju. Djeluje mi veće od Zagreba, ali definitivno usporediv, posebno s našim kvartom.
Kao i mene, ovdje ju veseli činjenica da na pet minuta hoda od doma ima apsolutno sve što joj može zatrebati, a tramvaj je nakon četiri stanice ostavi u centru grada. Veli da Trešnjevka ima sličnosti s Rabatom. Prije svega zbog dostupnosti mnogih specijaliziranih i pomalo zaboravljenih radnji, tipa krojač ili postolar, ali i zbog kontrasta u spajanju modernog i ušminkanog s onim što nije takvo. Ono, s jedne strane staklena zgrada, pored nje recimo nešto više skvotovski, pomalo zapušteno.
Slična je i sama struktura stanovnika, odnosno činjenica da prevladava srednja klasa.
U prvom Mouninom posjetu Zagrebu i Hrvatskoj, prije nego je ovdje došla živjeti, nakon desetak dana upoznavanja kulture, krajolika i gastronomije, dan prije povratka išli smo na ćevape na Trešnjevački plac. To ju je možda i najviše oduševilo.
Živimo na pola puta između Cibone i Trešnjevačkog placa. Sve je na kraju dana onako kako si posložiš unutar nekog svog pravila. Kvart nam odgovara, ona otkriva neke manje radnje, nisam niti u jednom trenutku gledao to kroz prizmu dviju kultura. Dobro nam je tu.
Puls: Ima li neki kvartovski kutak koji ste zajedno „prisvojili“ kao svoj – kafić, park, šetnica?
Ivan: Zasad baš i ne. Dosta radimo, ona od doma, i kako smo još uvijek relativno friško doseljeni, uživamo maksimalno u prvom zajedničkom stanu.
Puls: Što je njoj najdraže, a što najčudnije u svakodnevici kvarta?
Ivan: Ne znam, trebalo bi nju pitati, organizirat ću pa pitaj, ha ha. Mislim da joj je najdraže ono što sam i ja rekao. Kadgod želi ili treba nešto, lako je dostupno, blizu, nema puno hodanja. Tragično je koliko vremena danas u Zagrebu možeš izgubiti u prometu, tako da je svako izbjegavanje istog baš velika pobjeda. A Trešnjevka ti to nudi.
Kvart i budućnost:
Puls: Kako vidiš današnju Trešnjevku u odnosu na onu koju pamtiš iz vremena srednje škole?
Ivan: Više sadržaja definitivno. Prije svega u smislu nas kao sve više potrošačkog društva, a sve manje socijalnog. U tom smislu, u vrijeme srednje škole, igrališta su bila puna, čekalo se na red da igraš nogomet ili košarku. Danas toga nema niti u tragovima, no primjećujem da je to tako u cijelom gradu. Ali onaj suštinski izgled Trešnjevke se i nije bogzna kako promijenio. Samo je više novih zgrada. Nemoj me krivo shvatiti, mnoga od tih mjesta meni osobno odgovaraju. Super kava na nekoliko lokacija, dobre zalogajnice, poneki fora bar. Ima toga još. Sigurno znatno više nego prije dvadeset godina.
Puls: Imaš li neku osobnu mapu omiljenih kvartovskih mjesta – od burekdžinice do mjesta za bijeg od gužve?
Ivan: O da. Burekdžinica Mira na placu ili Merak na Tratinskoj, nekoć je to bila Romaja. Mislim, i dalje je. Ali sad uglavnom kao mjesto na koje uvijek možeš računati da radi, a lisnato je istog okusa kao prije dvadeset ili više godina. Doduše, 90% mog mapiranja kvarta je odlazak od doma do posla. Iločka, Badalićeva, i eto me…
Puls: Što bi volio da Trešnjevka sačuva, a što promijeni u narednim godinama?
Ivan: Volim čuti zagrepčanski govor na placu. Puno više nego na primjer na Dolcu. To bih volio da ostane. Veselim se novom stadionu. Do tamo imam tri minute pješice. Žao mi je gledati još uvijek dosta toga zapuštenog u smislu kuća i napuštenih prostora. A opet, nisam baš presretan niti megalomanskom gradnjom. Volio bih također, ali to vrijedi za cijeli grad, da se poradi na fasadama. Ali najviše od svega, da se poradi na problemu smeća, kojeg zna biti baš šokantno puno, s pretrpanim kontejnerima, ne moram ti niti govorit kakvi su onda mirisi u zraku.
Puls: Živio si i u New Yorku. U kojim si sve kvartovima stanovao, i kako bi usporedilo Zagreb i New York, pogotovo u kontekstu kvartovskog života?
Ivan: Dosta vremena je prošlo i sada kada kopam po sjećanjima, najveći dio vremena živio sam na Manhattanu, Midtown i Upper East Side, nakon toga u Astoria Queensu. Za mene je to neusporedivo. Kada govorimo o infrastrukturi i izgledu naselja, ali i o stanju uma. Mislim da je Amerika općenito jedan drugi svijet, a NY posebno. Još kad uzmeš u obzir da sam se vratio prije skoro petnaest godina, sigurno se štošta promijenilo, kao uostalom i ovdje. Ima nekih stvari koje su slične, tipa svakodnevne navike ljudi, odlasci u park, izleti, izlasci, špeceraj. Ljudi idu na posao, djeca u školu, neki na sport, u kino…
I tamo kad napada snijeg grad bude dan-dva blokiran. Svakodnevnica je manje više ista. Nađeš neko svoje omiljeno mjesto, šetnju, kafić, restoran ili pub. Možda kvartovi poput dijelova Queensa ili Brooklyna imaju i više sličnosti, i generalno vibru kakva se može naći ovdje. Naročito danas, kada imamo sve više ljudi koji izvana dolaze živjeti u Hrvatsku, pa je i ta raznovrsnost lica nešto što smo ranije poistovjećivali baš s gradovima poput NY. Nakon povratka u Zagreb, živio sam još tri godine na Jarunu, a onda idućih osam na Šalati. Na Trešnjevki sam zadnjih dvije godine…
Puls: I jedno pitanje za kraj – da možeš na Trešnjevku preseliti bilo koji stadion iz svijeta, koji bi to bio?
Ivan: Racingov stadion, Cilindro. Iako tamo nisam bio, vizualno, to je stadion kojeg mi je nekako najlakše i najpoželjnije smjestiti ovdje…
