Reminiscencije trešnjevačkog šmrkavca (rođ. 1934.): Kad je Trešnjevka bila “vukojebina”

 Sjećanja iz 1939. otkrivaju kako se živjelo između pruge, kanalizacije i ratnih glasina

Ljeta Gospodnjeg 1939-og, Adolfov Treći Reich, bez iole pristojne najave divljački je nasrnuo na nediscipliniranu Poljsku Republiku, potaknuvši tako našeg – inače pretjerano religioznog kućevlasnika – na jednak, ako ne i gori čin. Ohrabren tim besprimjernim nasiljem, dotični nas je bez zakonski predviđena roka gotovo istog časa izbacio na ulicu.

Život bez komfora

Iz Ilice stopedeset i … (zadnje se znamenke više i ne sjećam, ali svakako bila je neparna) pripiti nas je kočijaš velikim zaprežnim kolima preselio u Brozovu, tada mirnu i prašnjavu trešnjevačku ulicu, stiješnjenu između visoka željezničkog nasipa i igrališta “Concordije¹”. Skroman podrumski stan sastojao se tek od male sobe, još manje kuhinje ali i vlastita zahoda, koji mi se tada učinio vrhuncem komfora. Nedostatak kupaone uspješno je zamjenjivala ulična kanalizacija, koja je s kućnom bila gotovo iste razine, pa nam je za svake jače kiše osiguravala, bez ikakvih dodatnih troškova, neograničene količine prljavih naplavina obogaćenih mineralno-biološkim sedimentima. Betonski poklopac na hodniku tada bi se cikličkom točnošću gejzira naglo podizao, a smrdljiv i agresivan vodeni val uništavao ono malo naše imovine. No sve to, sirotinjskim smo stoicizmom otrpjeli, jer majka je našim useljenjem preuzela dužnost pazikuće, pa smo za stan plaćali tek neku simboličnu svotu, što je tada bilo od životne važnosti.

¹ na mjestu današnjeg stadiona u izgradnji u Kranjčevićevoj

Djetinjstvo na ulici

Bučne hrpe musave dječurlije, ljeti su se do mile volje tuširale pod mlazevima uličnih cisterni, koje su vukli ogromni i tromi konji, polijevajući uličnu prašinu smeđom uljastom tekućinom čudna mirisa koja bi bi se kroz par časaka skrutnula, tvoreći tako neku vrstu “erzac” asfalta, prijatna našim bosim tabanima, dok su stariji badava (sa viših prozora) često promatrali slikovite zgode s obližnjeg nogometnog igrališta. Iako je do centra bilo tek desetak minuta, baka je našu novu postojbinu neopozivo proglasila vukojebinom što je duboko povrijedilo moju dječju sujetu.

Iako je tada u čitavom gradu bilo tek nekoliko stotina automobila, križanje Jukićeve i Samoborske ¹– kod podvožnjaka – resio je namršteni policajac, ponosno palicom “regulirajući” promet. Na zvučni znak koji su vozači trubama davali: jedan, dva ili tri puta, pokazivao je kamo će dalje produžiti, no nije se baš umarao. Često su znale proći tri četiri minute a da nitko – pažnje vrijedan – nije naišao.

 ¹staro ime ulice, koja je nakon 1945 dodijeljena narodnoj heroini K. Dumbović, da bi je devedesetih treći put (vladajući) namijenili Božidaru Adžiji, nakon što mu je oduzeta ulica u centru grada. Sic transit gloria mundi !  

Kvartovske priče i strahovi

Željeznički nasip pružao je nadobudnoj ”mladeži” mnoštvo izglednih prigoda pri nimalo bezopasnim igrama – poput uzbudljiva lova na hitre zelene guštere bježeće između željezničkih pragova, paničnog pretrčavanja tik ispred jurećeg vlaka i skakanja na vagone pri njihovom kretanju ili zaustavljanju. Sa druge strane nasipa nalazile su se (tada još elegantne) zgrade Veterinarskog fakulteta, gdje sam satima neopazice prisustvovao manjim ali meni zanimljivim zahvatima na raznim životinjama, ili pak praćkom pokušavao pogoditi poneke od iznemoglih, livadom tumarajućih konja. Međutim, pred kraj rata to sam područje naglo počeo izbjegavati – gradom se pronijela vijest kako gradom kruže crnim zatvorenim kolima ”labatorci‘¹‘, loveći pritom štrkljaste maloljetnike te njihovu slinu izlučenu smrtonosnim škakljanjem koriste pri proizvodnji lijekova, dok netom im oderanu kožu tajno transplantiraju njemačkim ranjenicima. Ne mogu se oteti dojmu da su i mnogi stariji (uključujući i moju majku) u to bespogovorno povjerovali.

¹Periferijska inačica naziva okupatorovih ‘’laboratorijskih djelatnika.’’

U trokutu između pruge, Savske i Tratinske nalazila se stara tramvajska remiza iz koje bi ljeti pokatkad izmiljeli rijetki tramvaji otvorenih prikolica.

Prometovali su većinom linijom br. 14 do Savskog mosta. Ondje – u samom križanju – jedne sam večeri počinio svoju prvu (ali i posljednju) domoljubno-oslobodilačku diverziju. U skretničke tračnice čvrsto sam uglavio golemu čeličnu ”pikulu” izbijenu iz tenkovskog kugličnog ležaja, no kako su motorna kola pri tom tek malo, gotovo preko volje ”ausglajzala”, čitava zgoda nije nigdje ostala zabilježenom pa je taj moj protuokupatorski čin uslijed ratnog vrtloga ubrzo pao u zaborav.

Priča koja se pamti

Početkom četrdesetih, dobili smo i omanje mjesno kino  ”Zbor,” nazvano po – u susjedstvu smještenom – davnom pretku današnjeg Velesajma (sada se tamo nalazi Studentski centar).

A podno željezničkog nasipa – na samom križanju Tratinske, Brozove i Kranjčevićeve – krajem rata na velikoj je ledini često gostovao šareno rasvijetljeni zabavni park, tako da smo najbitnijim kulturnim potrebama bili zamalo podmireni. Čitavu idilu jedino je kvario prljav potok, koji je provukavši se ispod tramvajskih pruga nakon desetak metara izvirao iz gradske kanalizacije, valjajući sa sjevera hranjive produkte buduće metropole. Jednog proljetnog jutra, dva su starija klipana u njemu pronašla traljavo zavezanu jutenu vreću sa neuredno naguranim ljudskim ekstremitetima, pridodanim odsječenoj glavi te mršavom dlakavom torzu. Drugog je dana, na hodniku tek uspostavljene uprave ”Petog rajona”¹ izložena fotografija neobično poredanih ostataka žrtve, čije lice poluotvorenih očiju i usana kao da je htjelo obznaniti ime svog perverznog ubojice, no koliko se sjećam i taj – zajedno sa identitetom žrtve – ostade trajnom nepoznanicom.   

¹Svršetkom rata grad je bio podijeljen na nekoliko gradskih četvrti – rajona, nazvanih po uzoru na sovjetske gradove. Trešnjevka je bila V (peti) rajon.