In Memoriam: Matija Capar
U svakom kvartu postoji jedno ime koje se izgovara s poštovanjem, toplinom i tugom. Na Trešnjevki, živopisnom kvartu bogate sportske povijesti, to ime je – Matija Capar.
Bio je više od sportaša. Bio je kvartovski dečko koji nikad nije zaboravio svoju ulicu, školsko igralište, svoj kvart i svoje ljude. Bio je trener koji je djeci ulijevao vjeru da sport može biti put, a ne samo cilj. Bio je reprezentativac koji je nosio hrvatski grb na prsima, ali srce je uvijek bilo doma – na Trešnjevki.
Od Grbe preko školskog do reprezentacije
Matija je rođen 20.10.1984. godine, kao četvrto dijete u obitelji Capar. Obitelj je stanovala na vuglecu Nove ceste i Kučerine. Od malih nogu pokazivao je velik interes za loptu. Majka Marcela se prisjeća da je prilikom šetnji uvijek nastojao doći bliže djeci koja su na različitim lokacijama na kvartu natjeravala loptu.
Uvijek je bio sitan i malen. Slabo je volio jesti, bio je mala maza i tako je dobio nadimak Picek. Stalno je bio u pokretu. Ne znam kako su ga primili u školu, jer je torba bila dvaput veća od njega. Više je volio loptu od škole – rekla nam je sestra Marta.
Otac Zlatko odveo ga je na trening u NK Zagreb kada je imao 10 godina. Trener ga nije htio upisati u klub uz obrazloženje da je premalen i premršav. Nakon toga otišao je u NK Trešnjevku, gdje je igrao veliki nogomet za momčad iz popularne Grabe. Kraće vrijeme, pokušao je paralelno trenirati i igrati veliki i mali nogomet. Na kraju je odlučio svoj sportski put graditi kroz mali nogomet. Uvijek okružen loptom i prijateljima, njegov se talent pokazao vrlo rano, ali ono što ga je zaista izdvajalo bila je njegova posvećenost nogometu, suigračima i zajednici.
Vaš reporter, inače dosta škrt na komplimentima ovoga tipa, Matijin vanserijski nogometni talent prepoznao je tijekom ratnih godina i zagrebačkih uzbuna za opću i zračnu opasnost, koje smo Matija, ja i svi ostali stanari naše ulice u početku provodili u atomskom skloništu, da bi se grupa muškaraca svih dobi uskoro počela za uzbuna iskradati iz skloništa prema obližnjoj Grbi (livadi) – na nogomet. Bilo je tu nekih odraslih ljudi, i nešto nas klinaca koji smo tek zakoračili u pubertet. Najmlađi, ali nikako u igri inferioran, bio je sitni, mršavi i vižljasti klinac od svojih možda 7-8 godina, kojem se lopta ljepila za nogu i koji je u slalomu nizao uglavnom odrasle protivničke igrače koje je lakoćom i sa smiješkom na licu izbacivao iz ravnoteže, na način poznat svima koji su mu se barem jednom na nogometnom terenu našli na suprotnoj strani.
Klubovi, Kutija i repka
Tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća, hakl na školskom igralištu OŠ Kralja Tomislava, bio je stvar prestiža. Brojni igrači različitih uzrasta željeli su se dokazati na tom igralištu. Kvaliteta je bila neupitna. Danas se tih vremena prisjećamo s nostalgijom. Matija je bio jedan od najmlađih, ali definitivno najboljih igrača u to vrijeme. Na prijedlog prijatelja, svoju ekipu odveo je na igralište u Draškovićevoj ulici. Tamo je upoznao Koraba, Kujtima, Dinu, Tonija, Škariku i ostale, sa kojima je vrlo blizu kliknuo i tu kreće njegov malonogometni uzlet.
Matija je karijeru gradio kroz klubove kao što su Nacional, Alumnus i Futsal Dinamo, gdje je osim uloge igrača, s godinama preuzeo i trenerske zadatke, osobito u radu s mladima. Bio je vrhunski igrač, ali još bolji mentor. Sve njegove sportske i ljudske kvalitete dovele su ga do reprezentativnog dresa. Njegov 41 nastup za reprezentaciju ostat će zauvijek upisan u povijest hrvatskog futsala.
Ipak, najveću popularnost stekao je na Kutiji šibica, najpoznatijem malonogometnom turniru u regiji, gdje je sa svojim ekipama osvojio čak sedam naslova – što je podvig koji ni najveći nogometni velikani ne mogu upisati u svoje biografije. Matija je bio zaštitni znak Kutije. Sedam naslova = sedam zlatnih medalja, po jedna za svakoga od njegovih nećaka / nećakinja iz vremena njegove profesionalne karijere. Popularni Capi (nadimak koji je dobio u sportskom svijetu) je nastupio u sedam finala, te je u svima izašao kao pobjednik. Najveće priznanje na Kutiji šibica dobio je 2007.g., kada je sa svojom ekipom Nacional osvojio naslov najbolje momčadi uz nagradu za najboljeg igrača turnira. Posljednju Kutiju osvojio je 2017.g. na dan kad nas je, također prerano, napustio njegov vrlo dobar prijatelj Mate Čuljak, jedan od osnivača Futsal Dinama. Nakon Capijevog preranog odlaska, na inicijativu prijatelja Koraba, nagrada za najboljeg igrača Kutije šibica nosi njegovo ime.
Matija je bio dugogodišnji igrač, a kasnije i voditelj Katoličke malonogometne lige u Zagrebu. Nastupao je za ekipu Sv. Josipa, sa kojom je ostvario značajne individualne i momčadske uspjehe u toj ligi.
Iako je cijela karijera Matije Capara vrijedna divljenja, možda je i najdojmljiviji trenutak onaj koji se dogodio 25. siječnja 2014., kada je Hrvatska na Europskom prvenstvu u Belgiji igrala protiv tadašnjeg europskog prvaka Španjolske. U 38. minuti utakmice, pri rezultatu 3:2 za Španjolce, Matija je preuzeo ulogu letećeg vratara i pogodio za konačnih 3:3, čime je ostao zauvijek urezan u kolektivno sportsko pamćenje. Bio je to trenutak slavljen ne samo zbog rezultata, već zbog simbolike – pokazao je da hrabrost, odlučnost i vjera u zajedništvo mogu donijeti čudo i protiv najjačih. U razgovoru nakon utakmice objasnio je da je plakao kao malo dijete, jer je mislio da neće moći igrati futsal, pogotovo na ovoj razini, nakon svih teških ozljeda koje su pratile njegovu karijeru. Taj gol nije bio samo sportski uspjeh, nego i manifestacija duha koji je Matiju pratio čitav život – nikad ne odustaj, čak ni kad izgleda da je sve izgubljeno. Sličan uspjeh ponovio je dva dana kasnije, u utakmici protiv Češke, kada je u 39. minuti, opet kao leteći golman, zabio gol i odveo svoju reprezentaciju u četvrtfinale. U futsal svijetu dobio je nadimak flying goalkeeper i time stekao veliku popularnost.
Posljednji službeni gol u karijeri postigao je u polufinalu prvenstva Hrvatske, u kojem je njegov Futsal Dinamo 29.05.2018. godine ugostio Novo Vrijeme iz Makarske. Capi je postigao izjednačujući pogodak 21 sekundu prije kraja utakmice. Bio je specijalac za napete završnice utakmica. Postao je heroj ulice.
Tragični kraj i početak nove priče
U noći s 3. na 4. lipnja 2018., Matija Capar i mladi Oskar Kadrnka poginuli su u prometnoj nesreći vraćajući se s turnira gdje su s kadetima Futsal Dinama osvojili treće mjesto (Oskar kao igrač, Matija kao trener). Tragedija je pogodila ne samo sportsku, već sveopću javnost. Posebno emotivan bio je oproštaj od njih dvojice na zagrebačkoj Šalati.
Matijin broj 2 povučen je iz upotrebe u Futsal Dinamu. Na zidu koji dijeli župnu crkvu Sv. Josipa i školsko igralište OŠ Kralja Tomislava, koju je Matija pohađao i na čijem je igralištu stasao u igrača kakav je bio, naslikan je mural s njegovim likom. To ima veliku simboliku, jer zid se nalazi upravo između crkve i školskog igrališta, koje su mu uz obitelj bile najvažnije u životu. A njegova energija ostala je živjeti kroz ljude i projekte koji su nastavili ono što je on započeo.
Futsal Cup sv. Josipa – In memoriam Matija Capar
Upravo jedan od tih projekata jest i turnir koji je i ove godine ponovno okupio kvart i futsal zajednicu – Futsal Cup sv. Josipa – in memoriam Matija Capar. Turnir se održao od 5.6. do 15.6. na igralištu OŠ Kralja Tomislava.
Matija je bio poznat po svojoj skromnosti, vedrom duhu i predanosti zajednici. Kao dugogodišnji ministrant bio je aktivan član župe sv. Josipa, gdje je zajedno s prijateljem Josipom Štivičićem 2011. godine pokrenuo Futsal Cup sv. Josipa. Turnir je pokrenut kao inicijativa koja spaja sport i duhovnost. Osim natjecanja, poseban naglasak stavlja se na promicanje fair playa, zajedništva i vjere u odgoj putem sporta – vrijednosti koje je Matija živio. Nakon njegove smrti, turnir je preimenovan u Futsal Cup Sv. Josipa – in memoriam Matija Capar i održava se svake godine u njegovu čast.
📷: Puls Trešnjevke
Vođa na terenu, prijatelj izvan njega
Matija Capar bio je oličenje sportskog duha – borben, ali korektan, neumoran, ali uvijek nasmijan. Svi koji su s njim dijelili teren znaju kako je u svakoj utakmici davao maksimum, bilo na školskom, bilo u finalu Kutije Šibica. No ono što ga je posebno izdvajalo bila je njegova sposobnost da motivira druge – mlađi su ga igrači doživljavali kao uzor, a stariji kao oslonac i vođu.
Njegovo znanje, iskustvo i mirnoća često su spašavali utakmice, ali i gradili atmosferu u svlačionici. U vrijeme dok je bio aktivan igrač Futsal Dinama, nije bilo neuobičajeno da nakon treninga ostaje s najmlađima, pokazuje im finte, motivira ih i pomaže u razvoju. Nije bio zvijezda u klasičnom smislu – bio je nešto više od toga: simbol povjerenja, dobrote i zajedništva.
Više o tome kakav je Matija zapravo bio saznali smo od njegove obitelji;
O Matiji kao sinu bratu i čovjeku:
Puls: Kako bi opisali Matiju izvan sportskih terena – kakav je bio sin, brat, prijatelj, osoba?
Martin (brat): Matija je prije svega bio veliki vjernik, odličan sportaš, dobar sin i brat, svima prijatelj, uvijek i u svakom trenutku spreman pomoći bilo kome, pošten u onome što radi. Veseljak po prirodi, uvijek spreman za šalu.
Puls: Što vam prvo padne na pamet kada pomislite na zajedničke trenutke iz djetinjstva?
Martin: Živjeli smo za hakl na školskom igralištu. Jedva smo čekali vikend, kako bi sa svojim prijateljima zaigrali mali nogomet. Igrati sa njim u istoj ekipi ili protiv njega bila je privilegija. Vrlo brzo je prerastao našu razinu igre i otišao među profesionalce, ali uvijek se vraćao tamo gdje je sve krenulo.
Puls: Je li vam bilo jasno odmalena da će Matija svoj život posvetiti sportu?
Sestra Margareta: Svi smo se mi doma bavili sportom, na ovaj ili onaj način, uglavnom rekreativno, ali jedino se Matija odlučio za profesionalnu karijeru. Već kao mali, bio je iznimno talentiran, tako da se moglo pretpostaviti da će njegov izbor biti nogomet. Njegov uspjeh bio je strelovit. Sve što je postigao u životu, postigao je svojom upornošću i teškim radom. Više je volio dobru asistenciju od postizanja gola. Brojne ozljede su ga često usporavale na njegovom putu, ali iz njih je uvijek izlazio jači.
O nasljeđu i sjećanju:
Puls: Kako vi osobno danas čuvate uspomenu na Matiju?
Mama Marcela: Svatko od nas doma gaji neke svoje uspomene, a tako je vjerujem i sa svima koji su ga poznavali. Izuzetno nam je drago što danas, nakon skoro sedam godina od njegova odlaska, ljudi i dalje prepričavaju svoje uspomene vezane za Matiju. Posebno nam je drago da i puno mlađe djece dolazi na njegov turnir, te sluša od svojih roditelja kakav je Matija bio i koliko je značio ljudima oko sebe.
Puls: Koliko vam znači što se njegovim imenom zove memorijalni turnir Futsal Cup sv. Josipa?
Martin: S obzirom na to da je bio jedan od osnivača tog turnira, bilo je logično da turnir u nazivu dobije nastavak in memoriam Matija Capar. Turnir svake godine okuplja brojne igrače, rekreativce i profesionalce. Svi oni dolaze na turnir njemu u čast.
Puls: Kako zajednica – igrači, klubovi, navijači, kvart – reagiraju na inicijative koje čuvaju Matijinu ostavštinu?
Martin: Puno njegovih kolega s kojima je igrao futsal redovito posjećuju turnir. Neki aktivno sudjeluju, a neki jednostavno prate turnir s tribine. Meni je osobno vrlo drago susresti sve njih, popričati sa svima, evocirati uspomene na Matiju.
Za kraj:
Puls: Što bi Matija poručio klincima koji sanjaju futsal karijeru?
Martin: Budite uporni, trenirajte redovito, nikad ne podcjenjujte protivnika, nikad nikome nemojte priznati da je bolji od vas, neka to dokaže na terenu.
Puls: Kada zatvorite oči i pomislite na Matiju, koja vam je prva slika pred očima?
Martin: Teško mi se odlučiti između dvije situacije, pa ću ih opisati obje;
Situacija prva – utakmica između Futsal Dinama i Novog Vremena, koja se igrala u dvorani Kutija šibica. Atmosfera je bila užarena, kao i uvijek kada igraju te dvije ekipe, dvorana puna kao šipak. U jednom trenutku krenulo je skandiranje prema suparničkim igračima, koje nije bilo primjereno. Matija je to odmah prepoznao i krenuo prema tribini kako bi zaustavio skandiranje. Oduvijek je bio fer i korektan. Imao je utjecaj na navijače i uspio je u svom naumu.
Situacija druga – ne znam protiv koga su igrali u drugoj utakmici, ali rezultat je bio nepovoljan za Futsal Dinamo, a do kraja je ostalo jako malo vremena. Jednu situaciju je sudac krivo procijenio i dodijelio aut za Futsal Dinamo. Velika većina igrača bi u toj situaciji prihvatila sudački „poklon“. Međutim, Capi je uzeo loptu i vratio je gostujućim igračima. Mislim da su izgubili tu utakmicu, ali on je i u toj situaciji poslao svima snažnu poruku da bi fair play trebao biti iznad svega u sportu.
Ponekad je bio malo preživahan, ali uvijek s istim ciljem – istjerati pravdu do kraja.
Puls: Ima li nešto što nikada niste imali priliku reći, a voljeli biste da ljudi znaju o vašem bratu?
Martin: Vjerujem da mnogi znaju, ali kad god bi imao utakmicu u vrijeme nedjeljne svete mise, pronašao bi način da ode na misu, te da odigra utakmicu. Oboje mu je bilo jednako bitno.
Majka i otac su ga uvijek podržavali u sportu, ali u isto vrijeme pritiskali da završi studij koji je upisao. Nije ga uspio dovršiti, ali je nakon pobjede u finalu prvenstva Hrvatske sa svojim Alumnusom, slavljenički bacio u zrak studentsku kapu, te se okrenuo majci i rekao: evo mama, konačno sam diplomirao.
Njegov susret s idolom iz djetinjstva, a kasnije i suigračem na nekim turnirima, Robertom Prosinečkim, jedna je od Matijinih spački koje se i danas prepričavaju. Robi je, dok se još nisu poznavali, sjedio u nekakvom društvu, a u blizini se našao Matija sa svojim prijateljima. Prišao je Robiju noseći u ruci papir i olovku i upitao: Robi, može jedan autogram? Robi je naravno pristao, a Matija se potpisao na taj papir i uz osmijeh ga predao Robiju.
Marta: I još jedna zanimljivost. Kad je krenuo putovati na utakmice, obavezno smo mu doma, bez njegova znanja, ubacili nekog plišanca koji bi u svlačionici izletio iz torbe. I kad je mislio da nismo uspjeli, prevario bi se. Plišanac je uvijek bio u torbi.
Ponosni smo na sve što je postigao u svome životu.
Nogomet je Matiji bio i profesija i hobi. Osim nogometa, veliku važnost pridavao je crkvi, a vodio je i Katoličku malonogometnu ligu. Otišao je prerano, ali ostavio je trag koji će nadživjeti sve nas – u srcima, na terenima i u svakom djetetu koje voli ovu igru.
