Lutanje u trokutu igrališta Concordie, željezničke pruge i potoka koji je izvirao na križanju Brozove i Tratinske
Bila je treća (ili četvrta – što je sasvim svejedno) godina Drugog rata. Glad, strah, neimaština, neizvjesnost narednih dana – a krenula su gotovo i svakodnevna bombardiranja – sve su to bile neizbježne brige stanovnika tog uvijek radničkog kvarta, ali tek onih odraslih.
Mi klinci – a vjerujem da je tako bilo i u ostalim dijelovima tada “sivog” Zagreba – nismo mogli koristiti svoju lijepu školsku zgradu (onu u Krajiškoj) jer su u nju “uselili” mnogobrojne njemačke ranjenike, uglavnom sudionike Hitlerove Barbarosse, a sve prozore “okitili” velikim žutim (ponegdje i bijelim) slovom “V” koje je vjerojatno simboliziralo “neminovnu” pobjedu Blitz Kriega – barem na nevinim prozorskim “šajbama”.
Jer, sušta stvarnost davala je sasvim druge signale – hrpa medicinskih ostataka, gipsa, krvavih zavoja, žica, udlaga i praznih medicinskih bočica, svakodnevno je rasla u kutu školskog dvorišta – čak su se prestali truditi sklanjati taj “corpus delicti”. Nastavu smo imali kako-tako – dva tri ili četiri sata dnevno, što na obroncima Jelenovačke šume ili u podrumu pomoćne zgrade crkve Sv. Blaža (kasnije je to postalo kinom), a ostatak dana lutali u trokutu igrališta Concordie, željezničke pruge i potoka koji je izvirao na križanju Brozove i Tratinske.
I upravo na tom mjestu, gdje tramvajska pruga skreće u dosta oštrom zavoju, desila se zgoda – koja mi je od čitavog rata ostala u najdubljem sjećanju, Bilo je kasno ljetno poslijepodne (jer otac je radio do sedamnaest sati na vojnom aerodromu u Borongaju).
Ja sam sjedeći na rami njegova bicikla balansirao sa dvije kante napoja oslonjenih na guvernal, dok je treća, ona najveća, bila špagom vezana za “paket-treger.” I taman, kad je naš “vučni voz” bio dvadesetak metara udaljen od tramvajske pruge, a otac se spremao savladati uvijek problematičan lijevi zavoj, u skretanje su – cvileći kotačima – ušla motorna kola, vozeći prema placu.
Straga priključena prikolica zatvorila nam je put, pa je otac zaustavio našu “kompoziciju”, spustio jednu nogu na tlo (napoj u kantama uvijek je pri takvom manevru malo “bućnuo”) i naumio pričekati da ponovno krenemo, i, kada je prikolica bila u samoj sredini zavoja – dakle, kada je brzina najmanja – kroz stražnja vrata iskočio je lik u dugom vojnom šinjelu, koji je za njim – jer nije imao opasač – smiješno vijorio, te potrčao prema ulazu u igralište. Možda su prošle tek dvije tri sekunde – ali meni je to potrajalo čitavu vječnost, kad se za njim, pritom se spotaknuvši, strmopizdio drugi lik tog prvog čina, također u jednakoj uniformi – ali onoj ljetnoj – samo u bluzi, zategnutoj opasačem, držeči u rukama onaj legendarni švapski šmajser sa revolverskim rukohvatom, kratkom cijevi i okomito postavljenim šaržerom.
I, umjesto da potrči za – što je sada bilo očito – bjeguncem, stade petljati “mašingeverom” tako da mu je ispao loše utaknut spremnik (jedan metak, kasnije je otac našao uz samu rešetku kanala). Pa, dok je ovaj “aktivac” konačno zapucao (otvorio paljbu) nestašni je bjegunac već bio debelo na nasipu igrališta – dvadesetak (ako ne i više) metara udaljen, pa je – bez obzira na sve – nastavio trčati, ne baš naročito brzo. I, što mi je ostalo u nezaboravnom sjećanju – u toj su gužvi svi meci koje je dotični budalaš uspio ispaliti udarali – praveći male dimne kolutove – u visoki zid, sasvim na drugom kraju igrališta. Toga se zida dobro sjećam, jer kasnije je na njemu bio veliki brojčanik službenog sata.
Cijelu zgodu, osim nas, vidjelo je dvoje, troje slučajnih prolaznika, ali kroz par trenutaka i svi putnici tramvaja, koji se zaustavio,. No, kako je tada bilo jedino pametno kloniti se bilo kakvih incidenata, ubrzo se sve stišalo, tramvaj je nastavio vožnju a otac i ja namjestili smo i popravili nagnute kante napoja. te ubrzo krenuli kući. Gdje je završio “šinjelac” i što je bilo sa “mitraljescem Jojom” nikada nisam saznao, ali još sam dugo čuvao metak, kojeg smo našli kasnije – kada smo sa susjedom pregledavali mjesto “zločina”.
