Carlos Santana – jedan od najvećih gitarista svih vremena – tri je puta svojom svirkom stavio Trešnjevku na mapu svijeta
Sva tri puta nastupio je u Domu sportova, i to po prvi puta sada već davne 1975. te malo manje davnih 1998. i 2004. Starije generacije, pogotovo one koje su u svojoj mladosti svjedočile prvom nastupu Carlosa Santane, kažu da je Zagreb u to vrijeme bio grad. Grad koji je najbliže definiciji grada bio tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vaš reporter imao je sreću svoj rođendan proslaviti na drugom Santaninom koncertu u Domu sportova, koji je održan 18.10.1998., nakon nezaboravnog i neponovljivog ljeta obilježenog broncom u Francuskoj. Biti teenager na Trešnjevki u tom razdoblju općenarodnog delirija je priča za sebe i za neku drugu priliku.
Prvi susret s maglom
Taj nekoliko dana ranije proslavljeni rođendan odnosno sam koncert pamtim dosta maglovito. I sama ledena dvorana Doma sportova tijekom cijele svirke bila je u popriličnoj magli, pogotovo dok je Santana izvodio jednu od najljepših gitarskih balada, kultnu Samba pa ti. Iako u to vrijeme još nije bilo mobitela, kada je krenula Samba pa ti cijelu je dvoranu odjednom obasjalo svjetlucanje i zatrpana je nekakvom iznenadnom maglom prožetom gustim dimom, i nekim čudnim, a nekako ugodnim aromatičnim mirisom.
Moskva na Novoj cesti
Sjećam se maglovito i da se poslije koncerta otišlo do Moskve na još koje pivo, pa doma na spavanje, uz ringišpil u glavi i u želucu.
Moskva je kvartovski naziv za trafiku koja je u to vrijeme radila od 0-24 i na kojoj ste mogli u bilo koje vrijeme kupiti uglavnom sve što vam je trebalo – naziv Moskva je izvedenica iz prezimena vlasnika trafike, a nalazila se u sklopu objekta u Novoj cesti 37., gdje je danas mjesni odbor Samoborček, sa strane koja gleda na Novu cestu.
Zagrebačka publika na tom je koncertu, uz legendarne numere poput Black magic woman, Soul sacrifice, Oye como va, Evil ways i ostale, imala tada rijetku priliku uživo se upoznati s još neobjavljenim materijalom poput hita Smooth, koji će već 2000. ući u povijest po rekordnih 9 nagrada Grammyja, uključujući onu u kategoriji ‘Album godine’.
Santana i njegov bend bili su najmlađi umjetnici koji su nastupili na Woodstocku, Santana je imao svega 22 godine. Kako je sam kasnije rekao, to je bio jedini nastup pred koji je uzeo LSD i tijekom cijele svirke je, zbog utjecaja halucinogene tvari, mislio da ne svira na gitari, već na zmiji.
Za mlađe i one koji ne znaju, Woodstock je koncert koji se dogodio 1969. i trajao tri dana. Woodstock je neočekivani događaj cijele jedne generacije; od očekivanih 200-tinjak tisuća posjetitelja brojka je narasla na nevjerojatnih 450-500 tisuća, dok je još dvaput toliko ostalo na zakrčenim prilaznim putovima (50 kilometara u krugu je promet bio paraliziran). Organizator, 25-godišnji Michael Lang, možda je i mislio nešto zaraditi, no vidjevši koliko ljudi pristiže i kakve se sve poteškoće mogu proizvesti proglašava festival besplatnim iako je ulaznica na početku bila 8 dolara na dan. Iz današnje perspektive lineup koncerta djeluje nevjerojatno, između ostalih, nastupili su i Jimi Hendrix, The Who, Joe Cocker, Janis Joplin, Jefferson Airplane, Richie Havens, Ten years after…
“Na Woodstocku sam vidio kolektivnu avanturu koja predstavlja nešto što je i danas još uvijek istinito. Kada je srušen Berlinski zid – Woodstock je bio ondje; kada je oslobođen Mandela – Woodstock je bio ondje; kada smo proslavili ulaz u 2000. godinu – Woodstock je bio ondje. Woodstock i dalje jest, svakoga dana” – Carlos Santana
U vrijeme trećeg Santaninog koncerta Zagreb je već počeo prestajati biti grad. Taj koncert se prema prvobitnom planu organizatora trebao održati na nogometnom stadionu u Velikoj gorici, no radi premalog broja prodanih karata koncert je prebačen u Ledenu dvoranu, koja bar po svjedocima toga puta nije bila krcata kao prilikom prva dva koncerta u istoj dvorani. Kažu da je bilo taman praznih mjesta koliko treba. Iste godine radi nedovoljnog interesa otkazan je zagrebački nastup tada planetarno popularne Pink, što potvrđuje degradaciju Zagreba i njegovih stanovnika kao danas malo većeg sela koje je nekad bilo grad, ili je bar na trenutke izgledalo da je tako.
Tih kasnih devedesetih Trešnjevka je još imala onaj svoj stari ritam – susjedi su se pozdravljali na ulici, znalo se tko stoji kod Moskve i tko je ‘dežuran’ za rundu piva poslije koncerta. Dok smo se vraćali iz Ledene dvorane, s gitarom u glavi i pjesmom u džepu, kvart je mirisao na noć, asfalt i dim cigareta. Sve je bilo jednostavno, a činilo se nekako veliko – možda baš zato što nismo znali da će ta jednostavnost jednom nestati.
