„Mijenjao sam gume Titu, Tuđmanu, Ćiri i Draženu“: Priča o ocu i sinu koji čuvaju duh stare Trešnjevke

Na trasi nekadašnjeg Samoborčeka, između Metalčeve i Nove ceste, već desetljećima radi vulkanizerska radionica obitelji Ocvirek. Danijel je u poslu više od 40 godina, a njegov sin Roman noćni život i DJ pult zamijenio je obiteljskim zanatom. Razgovarali smo o poznatim mušterijama, Trešnjevki kakva je nekad bila i vremenu u kojem mali kvartovski obrti polako nestaju.

Na sjevernom rubu Trešnjevke, na trasi nekadašnje Samoborčekove pruge, nalazi se radionica u kojoj vrijeme kao da teče sporije – mjesto gdje se susreću ulje, alat i obiteljska tradicija. Danijel i Roman Ocvirek, otac i sin, ovdje zajedno vode jednu od posljednjih pravih kvartovskih vulkanizerskih radionica. U doba kada sve postaje digitalno, njih dvojica ostaju vjerni zanatu naučenom rukama i naslijeđenom iskustvu. Njihova priča nije samo priča o gumama, već i o čuvanju duha zajedništva, susjedstva i kvartovskih obrta koji polako nestaju s lica grada.

Gospon Danijel, Ocvirek senior, u ovom je poslu već više od četiri desetljeća. Počeo je u velikim zagrebačkim pogonima, a kasnije otvorio vlastitu radionicu “na kvartu”, kako voli reći, s idejom da radi pošteno i mirno, daleko od pritisaka velikih servisa i tablica normi.

“Tu su mi svi, i susjedi, i stare mušterije. Kad ti ljudi vjeruju, onda znaš da radiš kako treba” govori Danijel dok briše ruke u plavi ručnik. Gospon Danijel na ovoj poziciji vulkanizira od 1999., a petnaest godina prije toga radio je stotinjak metara južno, “kod Živkovića”, u kvartovskoj automehaničarskoj radionici koja se nalazila tik do kultne vidoeoteke Mravac i birtije Poznata točka, u Kranjčevićevoj, na mjestu gdje se danas nalazi zgrada u kojoj je Pizzeria Viva.

Puls: Gospodine Danijel, u dugoj karijeri krpali ste i mijenjali gume mnogim poznatim osobama. Možete li navesti neke od najpoznatijih mušterija?

Danijel: Joj, nema kome nisam! Bilo je tu svakakvih ljudi, od običnih radnika do političara, sportaša i poznatih faca. Mijenjao sam gume Titu, Tuđmanu, Ćiri Blaževiću i Draženu Petroviću. Ali znate kaj, meni je svaka mušterija ista. Dođe čovjek, treba mu pomoć, napraviš posao kak spada i to je to. Nije važno kak se zove ni kaj vozi. Najvažnije je da ode zadovoljan i da se opet vrati.

Puls: Na ovome mjestu radite preko četvrt stoljeća, a u kvartu preko 40 godina. Kakav kvart pamtite u počecima Vašeg rada, i kako biste, s obzirom na to da s obitelji živite blizu trešnjevačkog placa, usporedili kvalitetu života u kvartu u to vrijeme u odnosu na danas, kada već i pogled iz samog dvorišta radionice dočarava sve promjene koje je kvart doživio?

Danijel: Sve se promijenilo. Nekad je ovo bil sasvim drugi kvart. Bilo je puno više malih kuća, dvorišta, radionica i obrtnika. Ljudi su se poznavali, susjedi su razgovarali, znalo se tko gdje živi i tko se čime bavi. Danas samo niču zgrade, automobila je sve više, a mjesta sve manje. Nekad si imal osjećaj da živiš u jednom velikom susjedstvu, a danas se ljudi jedva pozdravljaju. Ne velim da je prije sve bilo bolje, ali bilo je nekak više ljudskosti. Trešnjevka je imala svoju dušu. Ima je još uvijek, ali sve manje.

Danijelov sin Roman, iako odrastao među dizalicama i ključevima gdje je gledajući oca i naučio zanat, s ocem je počeo raditi tek nedavno;

“Zadnjih 15-ak godina radio sam kao DJ/MC, no došlo je vrijeme da noćni rad konačno zamijenim dnevnim, kako bih mogao provoditi više vremena sa svojom djecom, i kako bih pomogao tati i nastavio obiteljsku tradiciju”.

Roman je jedan drugi zanat, onaj koktel majstora, usavršio prije više od dvadeset godina u tada udarnim klubovima kao što su jarunski Baobab (kasnije Gallery), Piranha, Hemingway na Tuškancu te Papaya na Zrću, a široj je javnosti postao poznat 2005., kada je sudjelovao u show-u Bar, prvom interaktivnom reality show-u na ovim prostorima.

Nogometnim žargonom, Roman je prije godinu-dvije objesio kopačke o klin i burne noćne šihte u klubovima u kojima je donedavno radio kao MC zamijenio radionicom u koju je donio novu energiju, no ključne vrijednosti – preciznost, iskrenost i odnos s ljudima – ostale su iste.

Puls: Kako za sada na tebe utječe promjena bioritma i načina života na koji si navikao dugo radeći kao DJ/MC, jesi li se prilagodio novom ritmu i imaš li sada više vremena za uživanje s djecom i prijateljima?

Roman: Nakon petnaestak godina noćnog rada nije se baš jednostavno prebaciti na normalan dnevni ritam. Godinama sam živio obrnuto od većine ljudi. Dok su drugi spavali, ja sam radio, a kad su se oni budili, ja sam odlazio na spavanje. Sad je potpuno druga priča. Ujutro sam u radionici, radim s tatom, a navečer mogu biti doma s djecom. Upravo mi je to i bio glavni razlog za promjenu. Naravno da mi ponekad nedostaju glazba, klubovi i ta energija, ali ništa ne može zamijeniti vrijeme provedeno s obitelji. A i ovdje zna biti veselo, samo je publika malo drugačija!“

Puls: Djetinjstvo si proveo igrajući se po kvartovskim ulicama, livadama, parkovima i trgovima. Kakve te uspomene vežu za kvart, i kako bi usporedio kvart iz vremena kada si bio dijete u odnosu na to kakav je sada, kada si roditelj? Je li djeci bolje danas kada se igraju u ograđenim dječjim parkovima, ili je bolje bilo tvojoj generaciji, kojoj je zapravo cijeli kvart služio kao dječji park?

Roman: Mi smo praktički odrasli na ulici, ali u onom najboljem smislu. Cijeli kvart bio nam je igralište. Nije bilo mobitela, društvenih mreža ni dogovaranja preko poruka. Izašao si van i uvijek si našao nekoga za nogomet, bicikl ili neku drugu zezanciju. Roditelji su znali da si negdje u kvartu i nisu se morali stalno brinuti.

Danas je sve drukčije. Djeca imaju više sadržaja, ali manje slobode. Sve je ograđeno, organizirano i pod nadzorom. Mi smo imali puno više prostora za istraživanje, druženje i nestašluke. Volio bih da moja djeca mogu doživjeti barem dio onoga što smo mi imali. Trešnjevka je još uvijek moj kvart, ali ona Trešnjevka iz djetinjstva polako nestaje.

Na trasi povijesti

Lokacija radionice ima svoju simboliku. Smještena na samoj trasi legendarnog Samoborčeka, njihova radionica kao da pripada vremenu kad se na kvartu znalo tko je dobar električar, kome odnijeti bicikl na popravak, a kome povjeriti svoj auto. Vulkanizacija Danijel danas je jedna od rijetkih takvih adresa koje su preživjele valove preuređenja, apartmanizacije i urbanističke nebrige.

„Nije lako danas opstati, sve poskupljuje, propisi se mijenjaju, ljudi imaju manje vremena. Ali mi smo još tu – i dok god ima ljudi kojima treba pomoć, biti ćemo tu“, kaže Roman, pomalo skromno, ali s ponosom.