Od kaznionice do suvremenog paviljona
Na istočnom rubu kvarta, točno tamo gdje se svakodnevno isprepliću automobilske kolone i tramvaji vuku svoje repove između Savske ceste i Ulice grada Vukovara, stoji prepoznatljiva okrugla zgrada. Ta kružna konstrukcija i arhitektonski dragulj danas više služi kao orijentir, i malo tko zna da se ispod njezinog temelja skriva jedna od najmračnijih priča zagrebačke povijesti.
Tu, na adresi Savska 60, nalazila se kaznionica s prošlošću koja više nalikuje scenariju iz nekog zatvorskog filma, nego svakodnevici urbanog života.
Od periferije do zatvorske ustanove
Priča počinje 1877. godine. Tada je područje današnjeg križanja zapravo bilo periferija grada, tik uz granice urbanog Zagreba. Upravo tu, daleko od pogleda gradske elite, izgrađena je ženska kaznionica. Njezin rad bio je specifičan po tome što su nadzor nad zatvorenicama vodile isključivo časne sestre reda sv. Vinka Paulskog – bez prisutnosti muških čuvara.
Za današnje standarde to zvuči gotovo nevjerojatno, ali žene zatvorenice imale su povjerenje koje bi teško stekle u modernom zatvorskom sustavu: odlazile su na radove izvan kaznionice i gotovo nikada nije zabilježen pokušaj bijega. Uprava zatvora temeljila se na redu, molitvi, radu i disciplini. Naivno iz današnje perspektive, ali u svoje vrijeme – gotovo progresivno.
Crne stranice povijesti: Zatvor u NDH
Idila, međutim, ne traje dugo. Dolaskom Drugog svjetskog rata i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, kaznionica u Savskoj biva prenamijenjena. Postaje sjedište Ustaškog redarstva za Zagreb i okolne župe. Sada već bivša ženska kaznionica pretvara se u mjesto mučenja, ispitivanja i zatvaranja političkih protivnika, umjetnika, intelektualaca i neistomišljenika režima.
U njenim je ćelijama boravio i kipar Ivan Meštrović, tada već svjetski poznat umjetnik. Pošto je 1941. odbio poduprijeti ustaški režim ubrzo je zatvoren. Početkom 1942., nakon intervencije Vatikana, pušten je u kućni pritvor, a potom odlazi u Rim. Prema njegovom svjedočenju, “strah i tišina bili su jedini jezici u ćelijama” (izvor: Memoari Ivana Meštrovića, Matica Hrvatska, 1961.).
Među zatvorenicima je bilo mnogo onih čija imena nikada neće biti zabilježena – nestalih u tišini, bez traga i suda. Zidovi Savske 60 pamte šaptaje, jauke i tišinu koja je uslijedila nakon svega.
Zatvaranje i zaborav
Nakon završetka rata, kaznionica je nastavila s radom pod novim režimom. No, kako grad raste i Savska postaje sve prometnija i važnija arterija, donosi se odluka o njegovu rušenju. Kaznionica je zatvorena i srušena 1960. godine, a desetljeće kasnije, točno na njenom mjestu, niče nova zgrada – kružna, modernistička, djelo arhitekta Luje Schwerera.
I tako je sjećanje na kaznionicu prekriveno slojem betona i aluminijskih panela. Nova zgrada služila je prvo kao salon namještaja slovenskog proizvođača Slovenijales, a danas se koristi za razne komercijalne prostore. No ona stara Savska, s mirisom vlage i škripom lokota, još nije zaboravljena.
Trešnjevka i zatvorska sjena
Iako se nalazila na samoj granici Trešnjevke, povijest Savske 60 duboko je povezana s kvartovskim identitetom. Trešnjevka je, kroz desetljeća, bila dom mnogim zatvorskim čuvarima, ali i obiteljima zatvorenika. Priče o “ženskom zatvoru u Savskoj” kolale su među djecom, susjedima i tramvajcima – i živjele mnogo dulje od same zgrade.
Danas se mnogi pitaju zašto na tom mjestu ne stoji spomen-ploča. Možda je previše neugodno prisjećati se onog što bismo radije zaboravili. Možda je to ona zagrebačka nelagoda, osjećaj da je najbolje sve prekriti slojem tišine i stakla. Hrvatski povjesničar Ivo Goldstein u više je navrata isticao kako “Zagreb još nije uspostavio ravnotežu između pamćenja i zaborava, osobito kada se radi o lokacijama zločina.” Savska 60 ostaje simbol te nelagode.
