Prije gotovo dvije i pol tisuće godina Atenjani su na smrt osudili jednog od najvećih umova u povijesti čovječanstva. Njegov zločin? Postavljao je pitanja, razotkrivao neznanje i odbijao se pokoriti mišljenju većine. Sokrat nije bio opasan zato što je imao moć, nego zato što je tjerao druge da razmišljaju.
Atena, 399. godina prije Krista. Grad koji se ponosio svojom demokracijom, filozofijom i slobodom govora donio je jednu od najsramotnijih presuda u povijesti zapadne civilizacije. Na smrt je osuđen sedamdesetogodišnji filozof Sokrat, čovjek koji nije napisao nijednu knjigu, nije zapovijedao vojskom, nije posjedovao političku moć niti je težio bogatstvu.
Njegovo najopasnije oružje bilo je pitanje.
Sokrat je hodao atenskim ulicama i trgovima, razgovarao s političarima, sucima, pjesnicima, vojskovođama i običnim građanima. Postavljao im je naizgled jednostavna pitanja o pravdi, poštenju, hrabrosti, mudrosti i vrlini.
A onda bi, pitanjem za pitanjem, pokazivao koliko su njihova uvjerenja površna, proturječna ili neutemeljena.
Ljudi koji su bili uvjereni da sve znaju odjednom su se suočavali s vlastitim neznanjem.
I to mu mnogi nisu mogli oprostiti.
Najveći neprijatelj neznanja jest čovjek koji postavlja pitanja
Sokrat nije tvrdio da posjeduje konačnu istinu. Naprotiv, njegova filozofija počivala je na svijesti o granicama vlastitog znanja.
Poznata misao „Znam da ništa ne znam”, premda nije doslovan citat iz Platonovih zapisa, sažima bit njegova pristupa.
Za razliku od onih koji su svoje položaje, ugled i društveni status smatrali dokazom vlastite mudrosti, Sokrat je vjerovao da čovjek počinje istinski razmišljati tek kada prizna koliko toga ne zna.
Takav pristup nije bio osobito popularan među atenskim uglednicima.
Zamislimo političara koji pred građanima samouvjereno govori o pravdi, a zatim mu netko postavi nekoliko jednostavnih pitanja na koja ne zna odgovoriti. Ili suca koji odlučuje o tuđim sudbinama, ali nije u stanju dosljedno objasniti što pravda zapravo jest.
Sokrat je upravo to radio.
Nije se zadovoljavao titulama, funkcijama i autoritetima. Nije ga zanimalo tko govori, nego ima li ono što govori smisla.
A društvo u kojem se autoritet često poistovjećuje s istinom teško podnosi čovjeka koji tu razliku uporno razotkriva.

Kada argumenti ponestanu, počinje progon
Sokrata su optužili da ne priznaje bogove koje priznaje atenska država, da uvodi nova božanstva i da kvari mladež.
Formalno, dakle, nije bio optužen zato što govori istinu. Međutim, iz Platonove Obrane Sokratove jasno proizlazi da je svojim javnim propitivanjem stekao brojne neprijatelje, osobito među onima čiji je ugled dovodio u pitanje.
Važno je razumjeti i politički kontekst. Atena je nedugo prije suđenja pretrpjela poraz u Peloponeskom ratu, prošla kroz oligarhijsku strahovladu Tridesetorice i obnovila demokraciju. Povezanost nekih Sokratovih učenika s antidemokratskim krugovima dodatno je poticala nepovjerenje prema njemu.
No ostaje činjenica da je čovjek koji je život posvetio javnom razgovoru i propitivanju uvriježenih uvjerenja završio pred sudom vlastitih sugrađana.
O njegovoj sudbini odlučivalo je vijeće od približno pet stotina atenskih građana, odabranih ždrijebom.
Većinom glasova proglasili su ga krivim.
A potom su ga osudili na smrt.
Demokracija, kojom su se Atenjani toliko ponosili, pokazala je da ni vladavina većine nije jamstvo pravednosti.
Jer većina može pogriješiti. Većina može biti zavedena. Većina može biti nepravedna.
I većina može osuditi čovjeka upravo zato što joj je neugodno slušati ono što govori.
Umjesto kazne tražio je besplatan ručak. I još jednom ponizio svoje suce.
No možda najzanimljiviji, a svakako najironičniji trenutak Sokratova suđenja dogodio se nakon što su ga atenski suci proglasili krivim.
Prema tadašnjem atenskom pravosudnom postupku, nakon proglašenja krivnje tužitelji su predlagali kaznu, a osuđenik je mogao iznijeti vlastiti prijedlog. Sud je zatim birao između tih dviju mogućnosti.
Tužitelji su za Sokrata tražili smrtnu kaznu.
A što je predložio Sokrat?
Da ga, umjesto kažnjavanja, Atenjani nagrade!
I to ne bilo kako.
Predložio je da mu grad svakodnevno osigurava besplatne obroke u Pritaneju, javnoj zgradi u kojoj su o državnom trošku objedovali posebno zaslužni građani i počasni gosti Atene.
Drugim riječima, čovjek kojemu su sudili zbog navodnog kvarenja mladeži i nepoštovanja bogova poručio je svojim sucima da bi mu, umjesto kazne, trebali osigurati doživotnu prehranu na račun grada.
Zašto?
Zato što je smatrao da svojim filozofskim djelovanjem Ateni čini dobro. Propitujući građane, razotkrivajući njihovo neznanje i potičući ih na razmišljanje, smatrao je da gradu koristi više od mnogih kojima su Atenjani iskazivali javne počasti.
Bila je to nevjerojatna demonstracija intelektualnog prkosa.
Sokrat nije samo odbio priznati da je učinio nešto loše. Svojim je sucima praktički poručio da su toliko nesposobni prepoznati vlastitu korist da kažnjavaju čovjeka kojeg bi zapravo trebali nagrađivati.
Nije ih doslovno nazvao budalama. Ali teško je zamisliti mnogo provokativniji način da im pokaže što misli o njihovoj prosudbi.
Tek nakon toga, prema Platonovu prikazu, pristao je razmotriti novčanu kaznu, koju su njegovi prijatelji bili spremni jamčiti.
No za većinu sudaca bilo je prekasno.
Čovjek koji je upravo proglašen krivim nije pokazao ni kajanje ni poniznost. Umjesto toga, još je jednom doveo u pitanje mudrost onih koji su o njemu odlučivali.
Na završnom glasovanju većina je prihvatila prijedlog tužitelja i osudila ga na smrt.
Tako je Sokrat, suočen s mogućnošću da izgubi život, još jednom učinio ono zbog čega je stekao toliko neprijatelja: odbio je laskati neznanju i pretvarati se da poštuje prosudbu koju je smatrao pogrešnom.
Atenjani su imali moć odlučiti o njegovu životu.
Ali nisu imali moć natjerati ga da ih smatra mudrima.

Mogao je spasiti život. Nije želio izdati vlastita uvjerenja.
Sokrat je tijekom suđenja imao priliku pokušati pridobiti suce poniznošću, laskanjem i molbama za milost.
Nije to učinio.
Prema Platonovu prikazu, odbio je odreći se svojeg filozofskog djelovanja, čak i kada bi mu to omogućilo da izbjegne kaznu.
U Obrani Sokratovoj iznosi misao koja je nadživjela stoljeća:
„Neistražen život nije vrijedan življenja.”
Sokrat je vjerovao da čovjek ne smije prestati propitivati sebe, društvo i autoritete samo zato što je takvo propitivanje nepopularno ili opasno.
Kada mu je izrečena smrtna kazna, nije odustao od svojih načela.
Prema Platonovu Kritonu, odbio je i mogućnost bijega iz zatvora, smatrajući da ne bi bilo ispravno prekršiti zakone zajednice s kojom je živio, čak ni nakon nepravedne presude.
Na kraju je popio otrov od kukute, okružen svojim prijateljima i učenicima.
Atena je tako usmrtila čovjeka kojeg danas smatra jednim od utemeljitelja zapadne filozofije.

Atenska svjetina nije nestala. Samo je promijenila odjeću.
Prošlo je gotovo dvije i pol tisuće godina od Sokratove smrti. Čovječanstvo je u međuvremenu izgradilo moderne države, razvilo demokratske institucije, usvojilo deklaracije o ljudskim pravima i proglasilo slobodu mišljenja jednom od temeljnih civilizacijskih vrijednosti.
No jesmo li se doista toliko promijenili?
Sokratova pitanja bila su opasna upravo zbog svoje jednostavnosti. Razgovarao je s političarima, uglednicima, učiteljima i običnim građanima, a oni koji su do tada bili uvjereni u vlastitu mudrost odjednom su se morali suočiti s prazninama u vlastitom znanju.
Nije im oduzimao funkcije, imovinu ni društveni položaj. Oduzimao im je nešto što su često smatrali neupitnim – iluziju vlastite kompetentnosti.
A to je, čini se, bio neoprostiv grijeh.
Jer čovjek koji vjeruje da zna, a zapravo ne zna, rijetko će zahvaliti onome tko mu to dokaže. Mnogo će radije pokušati diskreditirati onoga tko ga je razotkrio.
Mase često žele iluzije, a ne istinu. Žele da im se laska, da se potvrđuju njihova uvjerenja i da ih nitko ne uznemirava neugodnim pitanjima.
Sokrat je radio upravo suprotno.
Nije laskao. Nije podilazio. Nije se klanjao autoritetima. Nije smatrao da nečija funkcija automatski podrazumijeva znanje, mudrost ili poštenje.
I zato je bio opasan.
Ne zato što je ugrožavao Atenu, nego zato što je ugrožavao sliku koju su mnogi Atenjani imali o sebi.
Kada ne mogu odgovoriti na pitanje, pokušavaju ušutkati onoga tko ga postavlja
I danas je moguće prepoznati isti obrazac.
Postavite političaru jednostavno pitanje o njegovu radu, trošenju javnog novca ili odgovornosti za neku odluku.
Umjesto odgovora, nerijetko ćete dobiti izbjegavanje, prebacivanje odgovornosti, birokratsko objašnjenje ili pokušaj diskreditacije onoga tko je pitanje postavio (ne pitajte kako znamo 🙃).
Upozorite na proturječje između nečijih riječi i postupaka, pa će se rasprava vrlo brzo pokušati preusmjeriti s činjenica na vaše motive, karakter ili navodnu nepristojnost.
Ukažite na nekompetentnost osobe koja obnaša javnu funkciju i riskirate da upravo vi budete proglašeni problemom.
A pitanje zbog kojeg je sve počelo?
Ono često ostaje bez odgovora.
Upravo zato Sokratova sudbina nije samo povijesna priča o filozofu kojeg su Atenjani osudili na smrt. Ona je upozorenje o tome što se događa kada društvo prestane razlikovati autoritet od znanja, položaj od kompetencije i mišljenje većine od istine.
Nijedna funkcija ne čini čovjeka mudrim. Nijedna titula ne jamči poštenje. Nijedna demokratska većina nema monopol na istinu.
U demokratskom društvu novinar koji postavlja neugodna pitanja ne bi smio biti neprijatelj institucija. Upravo suprotno, njegova je uloga propitivati njihov rad, zahtijevati odgovore i upozoravati na moguće nepravilnosti.
Jednako vrijedi za svakog građanina.
Jer institucije ne postoje zato da bi štitile ugled svojih dužnosnika od neugodnih pitanja. Postoje zato da bi služile građanima.
A građani imaju pravo znati.

Sokrata su ubili. Njegova pitanja nisu.
Najveća ironija Sokratove sudbine krije se u tome što su njegovi suci imali moć odlučiti o njegovu životu, ali nisu imali moć odlučiti o njegovu povijesnom značenju.
Oni koji su ga osudili vjerovali su da će njegovom smrću ukloniti čovjeka čije im je djelovanje bilo neprihvatljivo.
Dogodilo se upravo suprotno.
Sokrat je postao jedan od najvažnijih mislilaca u povijesti čovječanstva, a njegova smrt trajno upozorenje na opasnost od društva koje kažnjava kritičko mišljenje.
Čovjek koji nije napisao nijednu knjigu ostavio je intelektualnu ostavštinu koja traje gotovo dva i pol tisućljeća.
Njegovi suci imali su vlast.
Sokrat je imao pitanja.
Danas pamtimo njegova pitanja, a ne njihove položaje.
I zato Sokratova priča nije samo priča o antičkoj Ateni. Ona je priča o svakom vremenu u kojem se neznanje skriva iza autoriteta, u kojem se poslušnost nagrađuje više od sposobnosti i u kojem se onoga tko razotkriva proturječja pokušava prikazati kao neprijatelja društva.
Istina ne postaje neistina zato što je većina odbacuje.
Neznanje ne postaje mudrost zato što sjedi na položaju moći.
A nepravedna odluka ne postaje pravedna samo zato što je donesena većinom glasova.
Sokrata su mogli osuditi na smrt. Mogli su ga natjerati da popije kukutu. Ali nisu ga mogli natjerati da prestane misliti, niti su mogli izbrisati pitanja koja je postavio.
Gotovo dvije i pol tisuće godina poslije ostaje pitanje koje bi si svako društvo trebalo postaviti:
Da se Sokrat danas pojavi među nama i počne propitivati naše političare, institucije, uglednike i samozvane autoritete, bismo li ga doista saslušali?
Ili bismo, poput njegovih atenskih sudaca, zaključili da je problem u njemu, a ne u onome što nam svojim pitanjima otkriva?
Jer možda je najveća tragedija Sokratove smrti upravo u tome što smo iz nje naučili mnogo o filozofiji, ali premalo o sebi.
🍒 PODRŽITE PULS TREŠNJEVKE!
Podržite rad našeg neovisnog kvartovskog portala. Svaka donacija pomaže nam da nastavimo donositi priče, informacije i vijesti s Trešnjevke.
🍒 PODRŽITE RAD PORTALA



