Thomas Bauer bez dlake na jeziku: „Zagrebom vlada suludi socijalistički cargo kult!“

Thomas Bauer za Puls Trešnjevke govori o aktualnoj upravi Dinama, projektu novog maksimirskog stadiona, Tomaševićevoj gradskoj vlasti, političkom oportunizmu, medijima i financiranju udruga javnim novcem.

Samo najveći ljudski šljam teži za političkim pozicijama i moći, čega smo svjedoci u svakodnevnom političkom životu, bilo na razini Grada Zagreba, bilo na razini države.

U poplavi ljudskog šljama i nižih entiteta koji društvene mreže koriste za samopromociju i obmanu najglupljeg dijela biračkog tijela – poput nekadašnjeg člana HDZ-a Ivana Pernara, koji je potom postao politička lutkica jednog bliskog suradnika Milana Bandića (razdoblje “slučaja Zambija”), sve dok tu istu lutkicu nije počelo servisirati Možemo! – nismo mogli ne primijetiti osobu koja se ističe suvislim i razboritim stavovima o mnogim aktualnim temama u Zagrebu i Hrvatskoj.

Odlika čovjeka poput Thomasa Bauera jest upravo to što, za razliku od šljama koji smrdi u političkom miljeu i našim životima, ne teži vlasti. I upravo je to zanimljiv paradoks: osobina koja ga razlikuje od dobrog dijela ljudi koji se guraju prema političkim funkcijama istodobno njegove stavove čini vrijednima pažnje.

Ono što Bauera, barem iz naše dosadašnje perspektive, posebno razlikuje od dobrog dijela političkog miljea jest činjenica da svoje javne istupe ne gradi oko kandidature, funkcije ili fotelje. Dok političkim prostorom već desetljećima defiliraju ljudi kojima je osvajanje i zadržavanje vlasti gotovo smisao postojanja, Bauer ostaje izvan tog kruga.

A možda upravo zato njegove stavove vrijedi čuti.

Zato smo odlučili razgovarati s Thomasom Bauerom – o Zagrebu, Hrvatskoj, politici, medijima, društvenim mrežama i društvu u kojem živimo.

Dinamo u rukama navijača: demokracija, odgovornost i problemi nove uprave

Puls: Kao pripadnik Bad Blue Boysa i netko tko Dinamo ne promatra samo kroz rezultate prve momčadi, kako gledate na aktualnu upravu kluba i smjer u kojem se Dinamo danas razvija?

Bauer: Demokracija je samo najmanje loš sustav, sve dok je Dinamo udruga građana, njime moraju upravljat građani, to jest članovi kroz sustav o kojem se uvijek može i mora razgovarati. Mamić i prethodna klika klub iz sebi znanih razloga nisu privatizirali, iako su ga vodili kao da je privatan i sad imamo kaj imamo, neke stvari su odlične, neke osrednje, a neke su loše.
No, klub je svakako bliži navijačima i članovima koji se moraju naučiti konstruktivno participirati, a klub i vodstvo slušati ih, naravno, ne oko prodaje beka ili svake sitnice, nego načelno. Ta bliskost s navijačima najbolje se očitovala na ovogodišnjem finalu kupa u Osijeku kada se na stadion sjatila cijela plava Slavonija i Bosna, uz standardne Boyse. Raste broj članova, tokom prošle sezone imali smo prosjek na HNL-u od preko 11 tisuća, kaj je nekad bilo nezamislivo.
Ipak, neki segmenti kluba poput odnosa s javnošću, dijelom marketinga i dizajna, pa i sportske politike, nisu na nivou kojem sam se nadao. Klubom mi upravalju i frendovi i bliski ljudi i vjerujte da su od mene čuli tisuće kritika, nekad i vrlo oštrih.

Novi Maksimir: „Dinamo bi trebao sam graditi stadion od 20 do 25 tisuća mjesta“

Puls: Pitanje stadiona desetljećima je jedna od najvećih zagrebačkih trakavica. Kako gledate na aktualni projekt novog stadiona u Maksimiru, odnos Grada Zagreba, države i Dinama u cijeloj priči te vjerujete li da će Zagreb napokon dobiti stadion kakav Dinamo, njegovi navijači i grad zaslužuju?

Bauer: Osobno, ak me pitate za mišljenje, ja bih da Dinamo sam gradi stadion od nekih 20-25 tisuća i pri tome čvrsto ostajem. No kako sam ja kao klasični liberal u ovom društvu deeebela manjina, svjestan sam da se sve kod nas mora gradit javnom lovom i onda imamo kaj imamo, političari daju našu lovu i fotkaju se te režu vrpce.

Imamo i kakofoniju i kaos di svaka baba s placa ima mišljenje. Što je dobro, svi se školujemo demokraciji, no operativno nije neka sreća. Valjda zato i dan, danas nemamo stadion nego ruševinu i ruglo. S druge strane ta imaginarna bakica s placa nam je i štit od terora struke koja bi gradila stadion koji je lijep samo njima, a udoban nije nikom. Treba nam zatvoren stadion, kompaktan i s povezanim tribinama, baš kako je i shvatilo 87 od 88 arhitektonskih studija, no pobijedio je onaj 88.

Izgleda da je taj stadion fakat uklet.

Sloboda govora, političko etiketiranje i dvostruki kriteriji hrvatskih medija

Puls: Često vrlo otvoreno komentirate političke i društvene pojave. Koliko je danas u Hrvatskoj moguće javno iznijeti nepopularno mišljenje bez automatskog svrstavanja u neki politički tabor?

Bauer: Nemoguće je da te ne svrstaju u suprotni tabor, no to samo govori da moraju ići ad hominem, pošto ti ne mogu parirati argumentima. Primjerice, ako prozoveš Možemo za loše vođenje Grada, odmah si plaćenik Milana Bandića i HDZ-a. Čak i ja koji sam protiv Bandića napisao stotine oštrih tekstova, a s HDZ-om se borio oko imena Dinamo još 90-ih i kasnije, dok su oni virili ispod plahte. No nije to njihov specifikum, kod nas je javna komunikacija očajna jer njom dominiraju mediokriteti koje je netko dovukao na pozicije da se bave brainwashingom naroda, pa je logično da narod kopira njih, a rezultat je očekivan. Što ne znači da i među oblikovateljima javnog mnijenja koji su tobože protiv oligarhije, nema svakakvih fejkera i klaunova. Dapače.

Puls: Jesu li hrvatski mediji doista pluralistički ili postoji prilično uzak raspon stavova koji se smatraju društveno i politički prihvatljivima?

Bauer: Mislim da u Hrvatskoj generalno nije problem sloboda govora, a mediji i javna komunikacija rezultat su te slobode. Iako postoje neke zabrinjavajuće tendencije kažnjavanja te slobode, protiv čega se treba boriti. Kako je vlast rezultat naroda, tako su i mediji.

Javni novac, politički interesi i neovisnost onih koji bi trebali nadzirati vlast

Puls: Vidite li problem u tome da mediji, udruge i različite građanske inicijative koje bi trebale kritički nadzirati vlast istodobno ovise o javnom novcu koji ta ista vlast izravno ili neizravno raspoređuje?

Bauer: Apsolutno. Sjećam se razdoblja pred desetak godina kada su iz NGO-ova plakali da država mora financirati razne portale i medije da bi je oni mogli kritizirati, a sve to su zvali nevladinim sektorom. Gotovo montipajtonovski. Jasno, postavlja se i legitimno pitanje kako je moguće da neki ministar ili dužnosnik koji javni novac da tvrtki svojeg kuma, završi u zatvoru, a normalno je da se javni novac daje udrugama koje drže kućni prijatelji. Jednoga dana će se naši unuci svemu tome čuditi kako se mi danas čudimo spaljivanju vještica.

Pet godina Tomaševićeve vlasti: „Zagrebu nedostaje vizija razvoja moderne europske metropole“

Puls: Kako gledate na Zagreb pod upravom platforme Možemo od 2021. do danas? Što se, prema vašem mišljenju, promijenilo nabolje, a gdje vidite najveće probleme aktualnog načina upravljanja gradom?

Bauer: Nabolje se promijenila palanačka atmosfera koju je odašiljao Milan Bandić. Ne zbog naglaska, nego zato jer je on stvarno bio mentalno ukotvljen u Palminu Jagodinu, bez obzira kaj je volio mahat Bečom. Sve ostalo je isto ili gore. Ajde, vrtići se grade, ali samo zato jer Možemo shvaća da je povećanje teta i stričeka izravno ulaganje u glasačko tijelo. Pa i u Gradu sjedi 250 ljudi viška. O davanju udrugama neću puno jer je to ideološka tema koja zasjenjuje drugo.

Problem je nedostatak bilo kakve vizije razvoja jedne EU metropole s fantastičnim geografskim prednostima, prodavanje tobože revolucionarnih projekata koji bi bili vijest za Brod, Sisak ili Karlovac, ali za Zagreb su premali, izuzetno negativan stav prema svakom privatnom kapitalu, nesposobnost u privlačenju EU love, a svakako i organizacija temeljnih komunalnih funkcija, sve je to katastrofalno. Kada bih prije prijavio olupinu na parkiralištu, maknuli bi je u roku tjedan dana. Sada je rok četiri mjeseca. Sve to od vlasti koja se kiti ekologijom.

Upravo me to najviše razočaralo. U vrijeme kada zbog Zelenog plana, pružni javni prijevoz EU financira s 85 posto sredstava, nisu niti natuknuli da treba početi graditi light rail ili tramvaj u centru spuštati pod zemlju, a izvan njega dizati na stupove. A Tomašević se prije prvih izbora hvalio da će graditi metro. Mažu nam oči Bajsom, a automobilski promet kao da namjerno sabotiraju. Ljudi su očajni.

Puls: Koliko su zagrebačke građanske inicijative danas doista građanske i neovisne, a koliko su neke od njih postale produžena ruka političkih stranaka, interesnih skupina ili profesionalnog aktivizma?

Bauer: Osobno, vjerujem samo svojim BBB da su doista odvojeni od politike i neovisni u svakom smislu. Drugima ne.

Od političkih uvjerenja do društvenih podjela: zašto je teško promijeniti mišljenje?

Puls: Postoji li neka važna politička ili društvena tema o kojoj ste tijekom posljednjih nekoliko godina bitno promijenili mišljenje? Ako postoji, što vas je na to navelo?

Bauer: Da ne budem prost, fućkaš čovjeka koji ne mijenja mišljenje. Zadnjih sam godina skrenuo udesno jer me izuzetno živcira lijevi lov na vještice. To ne znači da sam stvarno desničar, ne mislim da je Ante Pavelić cool i domoljuban, nego da je zločinac, i dalje nisam protiv gay brakova, odrasli ljudi bi trebali sami uređivati odnose, i dalje ne mislim da je žena drugotna, i dalje nisam protiv da u Hrvatsku dolaze stranci, Filipinci i Nepalci, iako sam protiv groznih pogrešaka Zapada na tom polju. Uzor mi nije NDH, Treći Reich nego ona zdrava Amerika ili barem što je ostalo od nje. Agnostik sam, djeca mi ne idu na vjeronauk, ali ne smatram kršćanstvo nečim lošim i uzrokom naših problema, upravo suprotno. Uzrok naših problema je mržnja prema kršćanstvu, ali i kada se vjera koristi kao krpa za brisanje grijeha i magla za plebs.

No ljevica će te ustašom proglasit i ako kažeš da je Josip Broz zločinac, diktator i da je poslije rata pobio više desetaka tisuća ljudi bez suđenja ili da je Hrvatska uz sve mane bolja, puno bolja država od Jugoslavije. Sve to su povijesne činjenice, a kako možeš čovjeku sudit zbog činjenica ? Marksistička dogma jaka je poput srednjevjekovne, zato se nekad osjećam kao Giordano Bruno.

Pa eto, sada sam i ja desničar. U državno financiranim Novostima su me čak proglasili i desničarskim influencerom.

Puls: Što vam danas najviše nedostaje u hrvatskoj javnoj i političkoj raspravi – i postoji li nešto o čemu se, po vašem mišljenju, ljudi više jednostavno ne usuđuju otvoreno govoriti?

Bauer: Nedostaje svijest da je u financijskom smislu realni sektor svemu i mama i tata, a javni dijete koje živi od njegovih primanja. Zamislimo obitelj ili kućanstvo kojim upravljaju djeca. Ne bi se ti baš kruha najeli, a i krov nad glavom bi brzo postao upitan. To je uz korupciju temeljni problem moderne Hrvatske.