Vjerojatno sam jedan od starijih Trešnjevčana, iako sam rođen u centru, ali već 1936. moji su doselili u Brozovu, tada graničnu ulicu, koju je tek željeznička pruga od “grada” dijelila. No, iako je do Kazališta bilo tek desetak minuta bržeg hoda, govorili smo – kad bi krenuli do Trga – da “idemo u grad”.
Za sva zbivanja, kojih se sjećam, za presudne – ali i one svakodnevne događaje, mogu povremeno nadodati “u prošlom stoljeću”. Tako isti poprimaju povijesnu važnost, a samim tim i neku vrstu vjerodostojnosti, jer mi Hrvati, u našu povijest niti malo, i nikada ne sumnjamo, iako se baš svi detalji, a čak i neke najveće povijesne ličnosti, u dokumentirana zbivanja vrlo teško uklapaju.
Kasne tridesete
Igralište “Concordije”, Trešnjevački plac i kino “Osvit” bila su mjesta svakodnevnih druženja, susreta i sastanaka tadašnjih žitelja tog – najmilijeg mi – kvarta. No, kako je ovaj puta riječ o nekada poznatoj gostionici “Dvije lipe”, mogu se sa par riječi na tu temu osvrnuti. Uvijek, kada o nečemu pričam, napominjem, kako sam to “svojim očima” vidio, tako ću i ovaj puta priznati, da sam tu gostionicu prvi puta upoznao tek nešto prije rata, ali ne sjećam se nikakvih lipa. A bilo je to vjerojatno kada me majka povela do Placa.
Četrdesete
Negdje sredinom četrdesetih – nekoliko dana nakon kraja Drugog Rata, preselili smo u Ludbrešku, malu ulicu blizu Placa, pa sam svakodnevno kraj te gostionice prolazio. Krapinska mi je bila tada glavnim “prometnim pravcem” – mljekarstvo – gdje smo kupovali kruh, brijač Smitka, koji me šišao barem dva puta godišnje, pa i sam Plac, bili su krajnjim dosezima mojih svakodnevnih “putovanja”. Taj lokal svi su starosjedioci zvali “Kod Pelina“, i moram priznati, da me otac samo jednom tamo vodio na musolini (mješavinu soka od maline, bijelog vina i gazirane vode). Za čudo, iako šofer, u to doba gostionice baš nije posjećivao. Dakle, iz tog doba nemam nekih hvale vrijednih sjećanja, lokal pamtim tek kao “prolaznu stanicu” posjetitelja tržnice.
Pedesete
No, početkom pedesetih, iako smo (opet) preselili još dalje u “vukojebinu” do Nove Remize (Ljubljanica), taj mi je lokal bio čestom metom. Naime, majka mog prijatelja Drageca radila je za šankom. Naizgled stroga lica, bila je nalik statisticama indijanskih žena u američkim westernima, ali u biti jako dobre duše, pune ljubavi za svog sina jedinca. Normalno je da su je poznavali svi posjetitelji, kao i obližnji susjedi, a naročito “djelatnici” obližnje milicijske stanice, koji su – uvijek gratis – ispijali svoje dnevne količine alkohola. Tek mi je kasnije postalo jasno zašto je moj prijatelj Dragec bio “imun” na zakonske posljedice svih prometnih prekršaja koje je do svoje prerane smrti počinio. No, kao i svim pravim Trešnjevčanima, strašno mi je žao što su te lipe nestale, zajedno s onim davnim duhom radničke Trešnjevke, kvarta moje mladosti, kojeg više ne mogu prepoznati.
