Jedino je susjedova trešnja procvjetala nešto ranije…
Proljeće te davne 1941. bilo je poput svih šest ranijih, koje sam do tada uspio proživjeti. Jedino je susjedova trešnja procvjetala nešto ranije…
Naše je “općinstvo” već danima bilo zbunjeno, novinske vijesti šture, nedorečene i oprečne, a moji roditelji vidljivo zabrinuti. Jer, otac je dobio poziv u “25. Puk” smješten u golemim kasarnama Ljubljanske ulice. Djed me rano jutrom – čim bih iz moje Brozove stigao do njihova stana u Ilici 111 – slao po friške novine. Radioaparat nisu imali, jer iako u samom centru, zgrada nije na struju bila priključena. I odjednom, kako to uvijek biva, prolomila se zabrinjavajuća vijest – “Luftwaffe” se bombama strmopizdio na našu “prestolnicu”! Djed je tek promrljao “Neka im j..u srpsku mater…” a baka stala zazivati Kristuša, u kojeg nitko od nas i tako nije vjerovao.
I jedne večeri – a nije od tada prošlo niti tjedan dana –zaspao sam u “Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca”, a probudio se u “Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. No, poput našeg premijera – kada nezgodna pitanja eskivira tvrdnjom “kako to sada nije tema”, tako i ja – o njoj, te njenim sljednicama ne želim razglabati. Bila – pa prošla – kao i mnoge druge, volio ih ja – ili ne.
No sada, kad je od tih vremena prošlo osamdeset godina, ja ostario, rastajao se, ženio (s jednom te istom dva puta), školovao, zaslužio mirovinu i porodio 3 (slovima tri) genetska nasljednika, koji će se (navodno) o meni pod starost brinuti, pitam se – a i vama besposlenima, koji ovo čitate, postavljam pitanje;
Kako je moguće da se jedna propalica, probisvijet, majčin niš-koristi sin, te kaplar iz Prvog rata – anemičar smiješna brka i lik defektnih muda, uspio nametnuti naciji, koja je dala Goethea, Schillera, Wagnera, a ako ćemo pravo i Einsteina? Kako je moguće da je upalio primarnu iskru, koja je zamalo uništila čitav svijet?
A s druge strane – ništa vrjedniji lik, nesvršen pop, egocentrik kljaste lijeve ruke, psihopat koji je ujutro mrzio čitav svijet, a navečer i samoga sebe, jedva je dočekao s njim mačeve ukrstiti. K tome, imao je na raspolaganju dva puta više potencijalnih vojničkih leševa, te je konačno uz pomoć kolonijalnog debeljka sa vječnom cigarom u ustima i kapitalističkog naivca u invalidskim kolicima (kao Njegova Visost iz Alana Forda) uništio san lajavog Fuhrera.
Ta njihova pustolovina ostavila je iza sebe opustošen svijet, osiromašene narode, gotovo stotinu milijuna mrtvih ratnika, udovica i djece bez roditelja – štetu, koju ljudski um jednostavno nije u stanju shvatiti, a izgleda ni zapamtiti. Jer, nije taj rat, to krvavo ludilo čovječanstva, bilo kome navijestio moj otac, nije niti susjed iz prizemlja Florijan, a još manje uvijek natmureni vrtlar Odobašić (kome me uvijek majka slala po stručak grincajga). Pa i ostali stanovnici moje ulice, koji su u njemu (na suprotnim stranama) morali sudjelovati, nisu tu imali svoje prste, nisu ga tražili, a još manje željeli.
I kako je moguće da gotovo osam milijardi primjeraka tog navodnog “Homo Sapiensa” mirno i pasivno gleda kako (najmanje) dvojica jednakih – ako ne i gorih kretena – u ovo naše vrijeme drže luntu, kojom samo što nisu upalili fitilj konačne propasti ljudske civilizacije ? Zar bi u normalnim vremenima normalan narod na normalnim izborima birao takve kretene, kojima u normalnim okolnostima ne bi povjerio poslovanje male trafike na zadnjoj tramvajskoj stanici? Zato, “krivi smo mi, mi koji smo ćutali, krivi smo mi, mi koji smo se sklanjali…” kako je lijepo opjevao naš pokojni – nikad zaboravljeni – bard. On se nikada nije slikao sa mačem u rukama. Jer je i bez njega bio voljen i cijenjen.
Trešnjevačke reminiscencije
Piše: F. B.
„Krivi smo mi“ – kontekst pjesme
Pjesma „Krivi smo mi“ autora Đorđa Balaševića pojavila se početkom 1990-ih, u vrijeme raspada Jugoslavije, kada su nacionalizam, propaganda i ratna retorika preplavili javni prostor.
Balašević je tada na koncertima počeo izvoditi ovu pjesmu kao moralnu kritiku društva – ne samo političara nego i običnih ljudi koji su šutjeli ili se povlačili.
„Krivi smo mi, mi koji smo ćutali,
krivi smo mi, mi koji smo se sklanjali…“
Poruka pjesme je bila prilično jasna:
nije kriva samo vlast ili političke elite, nego i pasivnost društva.
