Dok Maksimir čeka rušenje, a Kranjčevićeva poprima oblik, u Italiji jedno “ružno pače” postaje nogometni labud
Ako ste se ponadali da je riječ o Maksimiru, dugo očekivana obnova na koju se čeka gotovo 30 godina mogla bi se otegnuti. Postupak rušenja stadiona zapeo je već na prvoj prepreci.
Dvanaest dana nakon odluke zagrebačke gradske uprave da se izrada projekta rušenja maksimirskog stadiona povjeri zajednici izvođača koju čine EURCO iz Vinkovaca i osječki RESPECT-ING, Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) podnesena je žalba na taj izbor, čime je cijeli postupak obustavljen.
Dok se žalba ne riješi, zagrebačka gradska uprava ne može potpisati ugovor s odabranim izvođačima radova. Samim time ne mogu krenuti ni pripreme za obnovu, koja je u izravnoj vezi s izgradnjom novog stadiona u Kranjčevićevoj ulici. Naime, dok ne bude gotov stadion u Kranjčevićevoj, a plan je da to bude do kraja 2026. godine, ne mogu krenuti ni radovi u Maksimiru.
Maksimirski stadion – (tek) druga pratilja
Na neki je način fama o Maksimirskoj ljepotici, dodatno oplemenjenoj zatvaranjem istočne tribine nakon potresa, postala dio identiteta Dinama i Zagreba i navikli smo na učestala zgražanja klupskih delegacija i navijača Dinamovih europskih protivnika, kao i gostiju naše reprezentacije, koji se ne mogu načuditi činjenici da glavni grad države finalista predzadnjeg i polufinalista posljednjeg svjetskog prvenstva još ne raspolaže objektom koji bi bilo higijenski nazvati pristojnim nogometnim stadionom.
Tijekom prošlosezonskog gostovanja Celtica u Ligi prvaka, zapušteno stanje stadiona u Maksimiru ponovno je dospjelo u fokus međunarodne javnosti.
„Zagreb je prekrasan grad, ali ovaj stadion me neugodno iznenadio. Govorimo o glavnom gradu države svjetskog viceprvaka i polufinalista posljednjeg Svjetskog prvenstva, o velikoj nogometnoj naciji – a ovaj stadion tome nije primjeren“ rekao je pred milijunskim auditorijem legendarni danski vratar Peter Schmeichel, gostujući kao komentator u programu američkog CBS-a.
Radi objektivne reputacije i značaja reprezentacije i Dinama u svijetu nogometa, godinama slušamo o maksimirskom ruglu kao najružnijem stadionu u Europi, što posebno inspirira i zabavlja simpatizere najvećeg Dinamovog rivala.
Ipak, prema istraživanju iz 2023. godine agencije Money na temelju recenzija na platformama poput Googlea, TripAdvisora i Football Grounda, Maksimir je proglašen (tek) trećim najružnijim stadionom u Europi. Na prvom mjestu bio je stadion Carlo Castellani (Empoli), a drugi Balaídos (Celta Vigo), dok je Maksimir, koji u svom izvornom obliku i nije bio arhitektonska rugoba, zauzeo (tek) pomalo razočaravajuće treće mjesto.
Maksimir: od ponosa do zapuštenog kolosa
Maksimirski stadion ima bogatu i slojevitu povijest. Sam sportski kompleks počeo se razvijati još 1912. godine, kada je HAŠK dobio zemljište u zakup, a kasnije su ondje igrali i Građanski te Dinamo.
Dinamo se na maksimirsko igralište seli 1948., a stadion se etapno gradi od 1953. do 1974. godine prema projektu arhitekta Vladimira Turine.
Klub je za vrijeme Domovinskog rata zapao u ozbiljne egzistencijalne probleme i nije imao mogućnost održavanja stadiona, pa je cijeli sportski kompleks 1992. godine predan u vlasništvo Grada Zagreba.
Velika rekonstrukcija stadiona zaživjela je 1998. godine rušenjem stare i zidanjem nove sjeverne tribine te nadogradnjom gornje zapadne. Projekt je predvidio micanje atletske staze i spuštanje travnjaka, ali radovi su naglo obustavljeni u prosincu 1999., taman pred predviđeno rušenje južne tribine maksimirskog kolosa. Smrću predsjednika Tuđmana “operacija stadion” trenutačno je stornirana. Po završetku svoje misije, Mirko Novosel, direktor kluba u to doba, izjavio je “Da je Franjo Tuđman poživio samo dva mjeseca dulje, imali bismo završeni stadion za 60 tisuća gledatelja“.
Do izgradnje stadiona u Maksimiru ćemo se, ako do nje uopće ikada dođe, još načekati i mi, i repka, i Dinamo.
Quanto costa Kranjčevićeva? – cijena privremenog rješenja
Dinamo će do eventualne izgradnje novog Maksimira svoje utakmice igrati na stadionu u Kranjčevićevoj, koji bi pak, prema najavama, trebao biti dovršen do kraja 2026. godine.
Službeni trošak izgradnje stadiona u Kranjčevićevoj je, prema ugovoru s izvođačem radova, oko 38 milijuna € (bez PDV-a), odnosno oko 44 milijuna € s PDV-om. Ukupna investicija će biti plaćena iz gradskog proračuna.
U lipnju 2023. procjena troška bila je 20 milijuna eura, a već je u studenom 2024. porasla na 44 milijuna s PDV-om.
“Pitajte Vladu i privatnike koliko poskupljuju projekti” – pravdao je tada gradonačelnik Tomašević gotovo dvostruko poskupljenje izgradnje novog stadiona.
Kronologija rasta cijene: od “razumne investicije” do projekta od 44 milijuna €
- – lipanj 2023. – u javnim istupima i medijima pojavljuje se procjena od oko 20 mil. €
- – ubrzo projektanti govore o “više od 30 mil. €”
- – studeni 2024. – Grad Zagreb komunicira 35 mil. € bez PDV-a
- – natječaj potvrđuje stvarnost: najniža ponuda iznosi 37,9 mil. € bez PDV-a, a projekt se u službenoj komunikaciji zaokružuje na 38 mil. €
Važno je pritom naglasiti da u tom razdoblju nije došlo do promjene lokacije, kapaciteta ni osnovne namjene stadiona. Neovisno o terminologiji (“procijenjena vrijednost”, “vrijednost radova” ili “ukupni trošak projekta”), ishod je jasan – stadion je gotovo dvostruko skuplji nego što je prvotno komunicirano građanima.
Usporedba koja bode oči: Košice i Leeuwarden
Kako bismo razumjeli razmjere tog rasta, vrijedi pogledati usporedive, nedavno izgrađene stadione u Europi.
Košická Futbalová Aréna (Slovačka)
Kapacitet: 12.555 mjesta
Godina otvaranja: 2024.
Cijena: ≈ 24,2 mil. €
Status: potpuno novi stadion, UEFA standardi, kategorija 4, prema UEFA-inoj kategorizaciji stadiona
Veći kapacitet od Kranjčevićeve, a oko 14 milijuna eura jeftiniji
Kooi Stadion (Leeuwarden, Nizozemska)
Kapacitet: 15.000 mjesta
Godina otvaranja: 2024.
Cijena: ≈ 21–22 mil. €
Status: novi stadion za prvoligaša SC Cambuur, kategorija 4, prema UEFA-inoj kategorizaciji stadiona
Gotovo 4.000 mjesta više od Kranjčevićeve, a gotovo upola jeftiniji projekt
Koliko košta jedno sjedalo?
Uzmemo li grubu, ali ilustrativnu metriku – cijenu po sjedalu – razlika postaje još očitija:
Dakle, Zagreb plaća gotovo dvostruko skuplje sjedalo nego Košice, i više nego dvostruko skuplje nego Leeuwarden. Oba stadiona imaju veći kapacitet od Kranjčevićeve, oba su UEFA kategorije 4 – i oba su znatno jeftinija.
Je li poskupljenje bilo neizbježno?
Naravno, postoji niz faktora:
– inflacija građevinskog sektora
– rast cijena materijala
– urbanistička ograničenja lokacije
– dodatni sadržaji i infrastruktura
Ali niti jedan od tih faktora ne objašnjava sam po sebi skok s 20 na gotovo 40 milijuna eura, pogotovo kad usporedni europski projekti – građeni u isto vrijeme – ostaju daleko ispod te cifre. U javnim projektima ove veličine razlika između inicijalne procjene i ugovorene cijene mora imati jasno dokumentirano objašnjenje.
Ključno pitanje koje ostaje
Problem možda nije samo u tome što stadion košta 38 milijuna eura, nego:
zašto se u startu komuniciralo 20, tko je i kada znao da to nije realno, i zašto se rast cijene normalizirao bez ozbiljne javne rasprave.
Ako je Kranjčevićeva trebala biti “privremeno, racionalno rješenje”, onda je s vremenom postala trajni primjer kako se troškovi javnih projekata mogu gotovo neprimjetno udvostručiti.
Quanto costa Carlo Castellani?
Vratimo se na početak priče o najružnijem stadionu.
Ako ste se pitali koja je grdosija prema istraživanju iz 2023. proglašena najružnijim nogometnim stadionom u Europi, odgovor leži na Apeninskom poluotoku, preciznije u Toskani.
Nakon šest desetljeća čekanja, Empoli, grad od 47.000 stanovnika u metropolitanskom području Firence, dobit će, na mjestu opjevane rugobe, potpuno novi stadion. Empoli F.C., koji trenutačno nastupa u Serii B (drugom rangu talijanskog nogometa), tako će u budućnosti igrati na novom Carlo Castellaniju.
Nakon što su osvajanjem neslavne titule u Gradu Empoliju shvatili da je alarm upaljen i da Empoli zaslužuje ljepši i moderniji stadion, kreće se u realizaciju projekta i gradnju novog zdanja, tako da bi sada već kultni Carlo Castellani u novom ruhu trebao zasjati do kraja 2028.
Procijenjeni trošak izgradnje novog stadiona Carlo Castellani je oko 45 milijuna eura, dakle otprilike kao i vrijednost stadiona u Kranjčevićevoj. Kapacitet najčešće navođen u najavi je 18.600 mjesta, odnosno sedam tisuća više od stadiona koji raste na sjeveroistoku Trešnjevke.
Cijena po sjedalu je oko 2.420 € po sjedalu, odnosno tisuću eura manje po stolici, nego je to slučaj u Kranjčevićevoj.
Važno je razjasniti i UEFA-inu kategorizaciju stadiona. Prema UEFA-inom Pravilniku o stadionskoj infrastrukturi, Kategorija 4 je najviša kategorija u kategorizaciji stadiona, i zahtijeva minimalni kapacitet od 8.000 potpuno sjedećih mjesta. Osim toga, stadion mora imati natkrivene VIP lože i radna mjesta za medije, potpuno opremljene VAR sobe, prostorije za doping kontrolu, sigurnosne zone, video nadzor, komandni centar, zatim tehničke uvjete za direktan TV prijenos, stabilne linkove, i osvjetljenje od minimum 1.400 luxa. Ovakvi stadioni jedini ispunjavaju uvjete za organizaciju utakmica u sklopu europskih klupskih natjecanja, te službenih međunarodnih utakmica reprezentacije. Drugim riječima, standardi koje mora ispuniti stadion u Kranjčevićevoj nisu iznimka i luksuz, nego europski minimum.
Zaključno pitanje
Može li Grad Zagreb danas jasno reći:
“Da, stadion u Kranjčevićevoj danas košta gotovo dvostruko više nego što se u početku komuniciralo – a evo i zašto”?
Jer upravo to je ono što građani Zagreba, koji ovaj projekt financiraju, imaju pravo čuti.
