Kad ti je tek šesta godina, ne zabrinjavaš se što je počeo nekakav “veliki” rat. Jest da su se pojavile neke slikovite uniforme, koje su se tih dana motale željezničkom prugom, a susjedi su šaptom komentirali dnevna zbivanja, ali još uvijek sam na vuglecu Kranjčevićeve i Tratinske mogao za pola Dinara kupiti toplu i mirisnu žemlju, a prodavačica – koja me poznavala, uvalila bi mi pride i šnitu bijele, paprikom posipane slanine.
No, kroz par dana, najprije je nestalo kave, potom bijelog kruha, a banane, koje mi je otac uvijek donosio iz gazdine veleprodaje, ostale su samo filmskim rekvizitom u filmovima o Tarzanu. Ali, koliko se sjećam, i njih su prestali prikazivati. Zadnji film u koloru koji sam gledao u novoj državi bio je Čarobnjak iz Oza, da bi se filmski repertoar stubokom izmijenio. Prije svake predstave u kinu Olimp, niti puškomet od stana moje bake, filmski su žurnali prikazivali scene njemačkog osvajanja Sovjetskog Saveza, ili pak bombardiranje Londona. Tada još nije bilo niti spomena nekim “partizanima” čije su nestašluke tek koju godinu kasnije smatrali vrijednim objave. I ovi “novi,” pet su se narednih ljeta sa njima uporno divljački mlatili, tamanili, trančirali i nadmetali. Bio sam suviše nejak – kako tjelesno, tako i intelektualno, da bih tada shvatio tko je bio u pravu, a tko kriv. Ta se dilema – eto, provlači već osamdeset godina, u mnogo učenijim glavama, nego li je ova moja, a da nije do kraja razjašnjena.
Mi klinci, imali smo svoj svijet – svoje “pikule” (staklenke) ili “železnice” – izbijene iz kugličnih ležajeva, “rajfove” ogoljelih felgi od bicikla, i praćke sa gumama sumnjivog podrijetla, koje su pokatkad uspjele razbiti i pokoji prozor. Kraj rata nije odmah donio neki boljitak – i dalje smo ostali pukom sirotinjom. i dalje nije bilo bijelog kruha, a još manje banana. U našoj ulici, bila su svega četiri telefona, a jedan jedini auto – u vlasništvu nekog taksista, bio je parkiran pred njegovom kućom, da bi ubrzo i taj nestao. Vlasnik je – zajedno sa bulumentom “reakcionarnih elemenata” prebjegao u “slobodan svijet”, gdje se njegovi praunuci nalaze još i danas.
Bila su to teška, ali nezaboravna vremena. Noću, uokolo žutih žarulja ulične rasvjete, letjele su tisuće raznih kukaca, koje su pak lovile desetine tihih letećih šišmiša, a grmlje malih dvorišnih kućica, bilo je noću opsjednuto rojevima svjetala lutajućih krijesnica. Negdje u sredini ulice, bile su u prednjem dvorištu dvije ogromne murve – jedna sa bijelim, druga puna ljubičastih plodova, kojima su nam košulje uvijek bile umrljane. Kasnije, kad smo preselili još “dublje” u samo srce Trešnjevke, slika se nije bitno promijenila. Dolazili su i odlazili “petogodišnji planovi”, gradilo se, živjelo bolje, a kroz desetak godina, bilo je bijelog kruha – kasnije čak i banana. Ljudi su postali podozriviji, tužakali jedni druge, grabili tuđi trud i muku – jednom riječju – otuđili su se.
Što bijah starijim, vrijeme je brže prolazilo, iako nam ga tada sve manje ostaje. Ipak, te su godine bile najljepši dio mog života. Budili smo se bez straha od novih ratova, glavnim silama – kako kapitalističkim, tako i socijalističko-komunističkim, vladali su kvarni despoti, ali daleko manje opasni od frustriranih idiota, koji ih danas vode. Ali, polako i neprimjetno, mijenjale su se društvene vrijednosti – nogometaš je postao vrjednijim od tuceta liječnika specijalista, a lažni su proroci vodili svjetsku politiku. Nestali su – između ostalog – i šišmiši, a jedinu krijesnicu vidio sam pred nekoliko godina, iako je moguće da je to bio odsjaj cigarete susjeda, koji nije mogao spavati.
Da ne kvarimo kontinuitet ljudskih zlodjela i mi smo, krajem stoljeća, prionuli jednom lokalnom, ali zato ništa manje vrijednom ratu. A je li bio “građanski”, plemenski, oslobodilački ili tek neka vrsta “specijalne vojne operacije”, sasvim je svejedno, jer prouzročio je poput svih – ma kako god ih zvali – užasne štete. Najprije je “komšija” na nas krenuo, ali kao u krčmi – niti mu mi nismo dužnima ostali. Opet, svi su brojili svoje mrtve, plakali za spaljenim kućama, palim sinovima, unucima i očevima, a postali – i ostali – siromašnijima nego li su ranije bili. Jedino, trajno je porasla mržnja među preživjelima – gora, dugovječnija i jača, nego li je ikada bila. A poznato je, kako nam iste nije nikada manjkalo.
I sada, nakon mnogo godina, stariji sam, ništa pametniji. Svaka ulica ima toliko automobila, da će ih neki (one manje – električne) držati na balkonu, klasične telefone zamijenili su mobiteli – više njih po glavi stanovnika, a ostarjele roditelje, čijom su krivnjom sve te nedaće i nastale, za sada preživjela djeca – moći će (na tom se intenzivno radi) osim u prenatrpane staračke domove, “odlagati” u posebnim – čvrsto zatvorenim kontejnerima. Čija će naplata – umjesto paušala – biti promptno naplaćivana (daljinski) od posebnih odjela gradskih groblja.
